ZLATNI PEČATNI PRSTEN TRIPE BUĆE, PROTOVESTIJARA KRALjA STEFANA TVRTKA I KOTROMANIĆA | Plemenito

ZLATNI PEČATNI PRSTEN TRIPE BUĆE, PROTOVESTIJARA KRALjA STEFANA TVRTKA I KOTROMANIĆA | Plemenito

ZLATNI PEČATNI PRSTEN TRIPE BUĆE, PROTOVESTIJARA KRALjA STEFANA TVRTKA I KOTROMANIĆA


slike

ZLATNI PEČATNI PRSTEN  TRIPE BUĆE, PROTOVESTIJARA KRALjA STEFANA TVRTKA I KOTROMANIĆA


Prsten protovestijara Tripe Buće, člana ugledne srednjovjekovne plemićke porodice Buća iz Kotora, danas se nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu na odsjeku za Srednji vijek pod oznakom inv. br. S-3380. Tamo je stigao kao poklon od strane Fidelisa Hopergera (Fidelis Hopperger), koji ga je pronašao „negdje u Bosni“ moguće u trećoj četvrtini XIX vijeka. Hoperger (1822-1896) rodio se  u Tirolu a na nagovor zagrebačkog nadbiskupa Haulika 1853. godine dolazi u Zagreb da službu profesora u sjemeništu (škola za rimokatoličke sveštenike), a u Zagrebu je ostao do svoje smrti.

Prsten je masivan i liven je iz komada zlata. Karika je nepravilnog kružnog (kruškolikog) oblika i trapezoidnog presjeka. Puna i masivna glava izdiže se iz karike dok vrat nije posebno naglašen. Glava je osmougla, iako je na svom donjem dijelu zbog istrošenosti poprimila zaobljen oblik. Traka izvedena gustim nizom tačkica, koja se pojavljuje između legende i same ivice prstena, u gornjem dijelu ukazuje da je glava nekada bila, ili trebala biti osmougaona, dok je u donjem dijelu ta traka slabije vidljiva. Glava je postavljena okomito na kariku, a po njezinoj dužini ugravirana je heraldička kompozicija. Pečatni simbol smješten je unutar okvira istovjetnom vanjskome, no s nešto gušćim i dubljim ubodima. Vjerovatno je i taj okvir trebao biti osmougaon, no nepotpun je jer ga vučja glava u gornjem te štit u donjem dijelu sijeku, tj. prelaze liniju okvira. Iza tog unutrašnjeg okvira, uz ivicu prstena smještena je legenda. Dimenzije prstena su: visina: 2,55 cm, širina karike: 2,31 cm, dužina glave: 1,44 cm, širina glave: 1,1 cm, debljina karike: 0,25 cm i težina 18,637 g.

Pečatni simbol čini potpuni grb koji se sastoji od štita, kacige s plaštem i perjanice – odnosno dodatka na gornjem dijelu kacige. U donjem dijelu smješten je štit trokutastog oblika, malo izdužen tako da je samo donja trećina trokutasta. Polje štita podijeljeno je kosom desnom gredom, a cijeli je štit nagnut u lijevu stranu. Na desni ugao štita naslonjena je duboka kaciga s naglašenim otvorom za oči. S njezine desne strane prikazan je jednostavan plašt s malo nabora, koji seže do linije tačkastog okvira. Na kacigu je postavljena perjanica, u ovome slučaju u obliku vuka. Prikazano je poprsje vuka okrenutog u lijevu stranu s podignutim prednjim nogama i raširenim šapama. Krzno mu je naglašeno, uši podignute a čeljust otvorena.



Legenda je ispisana slovima gotičke majuskule i moguće ju je čitati na dva načina (s minimalnim razlikama koje ne utiču na njezino tumačenje). Slova teku od desnog gornjeg ugla u smjeru kazaljke na satu. Prva, i vjerovatnija, verzija je .S.D TRIPCO CA. Druga je verzija .S.D. TRIPCI (O) CA. Izraz kojima se označava pojam pečata u ovom slučaju su slova, odnosno skraćenica S.D. Sigillum domini. Ime vlasnika najvažniji je dio legende i glasi TRIPCO ili TRIPCI. U odnosu na Sigillum domini ispravno bi bilo označiti ime u genitivu, dakle Tripci, što bi išlo u prilog takvom čitanju imena, odnosno drugoj verziji gdje su C i I spojeni u jedno slovo. Stoga bi kružić, odnosno ono što tumačimo kao O u prvoj varijanti, ovdje bio samo znak koji razdvaja ime od titule, a ono i jest ipak nešto manje veličine od ostalih slova. Titula vlasnika označena je slovima CA - Comes aulae, što se odnosi na dvorskog kneza. S obzirom na to da je slovo C u imenu i u tituli jednako napisano, izglednija je ipak prva varijanta čitanja imena. Za interpunkcijski znak korištena je tačka. Karika je trapezoidnog presjeka a sve su tri vanjske plohe bogato ukrašene, dok je unutrašnja strana neukrašena. Promatrajući je kao rašireni plašt, ona je ravna traka koja se na krajevima (ramenima) prema spoju s glavom trapezoidno širi. Podijeljena je na tri vodoravna polja. Vanjska polja središnjeg dijela trake nose natpis a središnje je ukrašeno vegetabilnim motivom, dok su vanjska polja ramena ukrašena vegetabilnim a središnje zoomorfnim motivom. Oni su međusobno odijeljeni (rameni ukras i središnji dio karike) praznim, neukrašenim prostorom koji se u plaštu ocrtava poput cik-cak linije.

Vegetabilni motiv čini valovita kontinuirana grana s listovima vinoveloze. Zoomorfni motiv koji se pojavljuje u središnjem ramenom polju nije toliko prepoznatljiv, no vjerovatno je riječ o lavu. Karika je ukrašena nielom koji je vrlo dobro očuvan, a ponajviše se vidi u ramenom pojasu. To i ne čudi jer je taj dio prstena izdignutiji i nikada se ne nalazi u doticaju sa susjednim prstima, odnosno s unutrašnje strane, uz dlan, gdje su uslijed nošenja prsteni obično najviše izlizani. Na početku i kraju sva tri središnja polja nalazi se znak u obliku trolista, na vanjskim sa svake strane po jedan, a na središnjem po dva trolista sa svake strane. Natpis na karici pisan je također gotičkom majuskulom na latinskom jeziku i u cijelosti glasi: IESUSU AUTEM TRANSIE(N)S PER MEDIUM IL(L)ORUM IBA(N)T AME(N). Riječ je o biblijskom tekstu iz Jevanđelja po Luki (Djelovanje u Galileji, Isus u Nazaretu, glava 4,30), a rečenica u srpskom prevodu Biblije glasi: „Ali on prođe između njih, i otide“.

Navedene ga karakteristike oblikom, ukrasima i tehnikama izrade svrstavaju u viteški tip prstena, koji svoj naziv duguje uglavnom društvenom sloju kojem su njihovi vlasnici pripadali.

Pečatni se prsteni često spominju u kasnosrednjovjekovnim oporukama i popisima, što znači da obično ostaju u upotrebi kroz duži period, čuvajući se kroz porodičnu ostavštinu. Nije samo materijalna vrijednost zlata ili srebra tome razlog, već i sentimentalna vrijednost koja se odražava kroz lične i porodične simbole prikazane na njemu.Od druge polovine XIV vijeka nakit nose svi imućniji ljudi, a posebno trgovci i zanatlije, koji se ponekad i takmiče u luksuzu s vlastelom. Nakit je u XV vijeku brojan i skupocjen, a o tome svjedoče brojne ostave, arhivski podaci iz dubrovačkih arhiva kao i zanimljiv podatak poljskog putopisca koji je među svom srednjovjekovnom vlastelom posebno istaknuo bosanske i raške vitezove koji su nosili neobična odijela, skupocjenu opremu i bogat nakit.

Grbovi u punom svom značenju, a posebno oni potpuni, šire se sa zapada i može se reći da su prilično kasno i sporo stizali na područja koja su bila pod vizantijskim uticajem. Na prostorima koja razmatramo, oni se pojavljuju od druge polovine XIV vijeka, u Bosni ranije nego u Raškoj. Najznačajnije karakteristike zapadnog uticaja na bosanske i humske pečate pečatne su slike simboličkog značaja te latinsko pismo i jezik u legendama. Pečate su po pravilu imali nosioci ili predstavnici javne vlasti. To su prije svega nosioci najviše vlasti, dakle vladari. Veliki pečati upotrebljavaju se isključivo na ispravama javnog karaktera, dok ostali, srednji i mali (pečatni prsteni) služe vladarima i za ovjeravanje službenih isprava, ali i za potvrđivanje sasvim privatnih priznanica, pisama, punomoći i sl.

Srednjovjekovni prsteni s heraldičkim predstavama često su sadržavali natpise, a poput našega, poznato ih je nekoliko (uglavnom s nepoznatih nalazišta, vjerovatno u Srbiji) s imenom vlasnika. Neki od njih su Radoslavov, Božikov, Jovov i Dragojev prsten, ili primjerice onaj čelnika Gradislava, vojvode Ivana itd., a nošeni su u periodu između druge polovine XIV do druge polovine XV vijeka.

Ovaj naš prsten o kojem je riječ u ovom tekstu, pripadao je Tripi Bući, što je utvrdio još 1887. godine hrvatski arheolog i istoričar Šime Ljubić. Vlasnik prstena, Tripko Kotoranin, kako ga Ljubić naziva, bio je protovestijar (brinuo se o kraljevim prihodima) kralja Stefana Tvrtka I, a trgovačkim vezama Kotora i države Kotromanića te svojevremenom Tvrtkovom vladavinom Kotorom objašnjava njegovo porijeklo. Grb je zbog prikaza vuka pogrešno pripisao moćnoj zetskoj dinastiji Balšić.

Tripko, odnosno Tripe (Petrov) Buća bio je uspješan i ugledan Dubrovčanin, rodom Kotoranin, koji je djelovao u drugoj polovini XIV vijeka. Buće su bili istaknuto kotorsko plemstvo koje je tijesno sarađivalo s Dubrovčanima i koje je imalo uticaja na dvoru Nemanjića učestvujući u diplomatskim i političkim poslovima Raške. Rodu Buća su, osim Tvrtkovog protovestijara, također pripadali slavni protovestijari cara Dušana (Nikola i Mihailo), cara Uroša (Petar i Trifun), kneginje Milice i despota Stefana (Ivan). Tripe Buća rođen je 1341. godine, a 1365. godine preselio se u Dubrovnik. Tripko ili Trifun često je ime u kotorskim spomenicama, a u rodu Buća nasljedno je porodično ime – to su ime nosili njegovi đed i unuk. Prvi se put oženio 1367. godine Katarinom iz plemićkog roda Volkasić, s kojom je imao troje djece. Nakon njezine smrti ponovo se oženio 1373. godine s Tomušom iz roda Menčetić s kojom je također imao troje djece. U početku svoje karijere u Apuliji je nabavljao žito za Dubrovčane te obavljao razne posredničke poslove između države Kotromanića i Dubrovnika. Arhivski podaci prvi put ga krajem 1381. g. dovode u vezu s Kotromanićima kada je bio u službi dubrovačkog poslanika kod kralja Tvrtka, a utisak koji je na njega ostavio te zasigurno i ugledna porodična pozadina, uticali su na njegovu daljnju karijeru. Kao protovestijar srpskog kralja Tvrtka I prvi se put spominje 27. aprila 1386. godine. Obavljao je i razne druge poslove (trgovao, dovodio zanatlije u državu Kotromanića, bavio se politikom i sl.), a najčešćeje u ulozi Tvrtkovog poslanika odlazio u Dubrovnik. Na tome je položaju do Tvrtkove smrti kada se najvjerovatnije odmah vratio u Dubrovnik, gdje se kao moćan zemljoposjednik i feudalac i dalje bavi trgovinom te kreditiranjem Dubrovčana i Kotorana. Umro je vjerovatno na samome kraju XIV vijeka, jer zadnji spis koji ga spominje potieče iz 1399. godine.

Grb prikazan na prstenu pripada potpunim grbovima koji se sastoje od heraldičkog štita, kacige s plaštem i perjanice, što predstavlja vrh razvojne linije grbova. Potpuni grbovi upotrebljavaju se samo kao simboli pojedinaca ili porodica. Upotreba grba s kacigom širi se na Balkansko poluostrvo sa zapada, a ne prodire dalje na istok od srpskih zemalja.

 

Tekst je preuzet iz rada „SIGILLUM DOMINI TRIPCO COMES AULAE: ZLATNI PEČATNI PRSTEN IZ ARHEOLOŠKOG MUZEJA U ZAGREBU“, autora Maje Bunčić, Arheološki muzej u Zagrebu, UDK: 904:739.1“653“. Tekst nije preuzet u cijelini iz izvornig rada, nego su preuzeti najvažniji dijelovi koji su prilagođeni našem sajtu.

 

PRIREDIO: Boris Radaković.

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg