VIĆENTIJE ZMAJEVIĆ O PADU BOSNE I HERCEGOVINE POD TURKE | Plemenito

VIĆENTIJE ZMAJEVIĆ O PADU BOSNE I HERCEGOVINE POD TURKE | Plemenito

VIĆENTIJE ZMAJEVIĆ O PADU BOSNE I HERCEGOVINE POD TURKE

Vićentije Zmajević bio je nadbiskup barski i apostolski vizitator rimokatoličke crkve u Srbiji, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj. Porodica Zmajević vodila je  porijeklo iz sela Vrbe kod Njegoša, odakle su se 1513. godine doselili u Kotor. Sredinom XVII vijeka porodica Zmajević preselila se u Perast. Vićentije je na Koledžu Kongregacije za propagandu vjere u Rimu završio filozofiju i teologiji, a papa Kliment XI postavio ga je 1701. godine za barskog nadbiskupa. Iako je Vićentije bio svjestan svojih srpskih korjena, narod iz kojeg je poticao prezirao je iz dna duše zbog toga što je, kako je on mislio, ostao u zabludi šizme i jeresi tj. pravoslavne vjere.

Godine 1720. napisao je religiozno-političko djelo pod nazivom „Ogledalo istine“, u kojem je izneo pregršt optužbi i kleveta na račun Srba i pravoslavlja, a tu se dotakao i srednjovjekovne srpske prošlosti. Između ostalog pisao je i o padu Bosne i Hercegovine, o čemu je dao svoje viđenje razloga zbog kojeg su ove dvije oblasti pale pod Turke, a glavni krivac za to bilo je pravoslavlje kod Srba i njihova pokvarenost.

Propast Bosne i Hercegovine Vićentije je vidio i opisao ovako:

„Religiozna pometnja je dovela do uništenja jedne i druge. Budući da ih je priroda obdarila planinskim i jakim utvrđenjima, one bi, da je u njima vladala postojanost i vera, za Srbe bile slavnije od grčkih Termopila“. Za vojvodu od sv. Save, Stefana Kosaču, pisao je da je „najgori srpski šizmatik…“, a za bosanskog kralja Stefana Tomaševića kaže da je „uvideo da je srpska jeres dokrajčila njegovu moć. Hteo je da se obrati za pomoć Sikstu IV, ali ga je izdalo vreme i pokvarenost Radina koji se, preko jeresi, odmetnuo od Boga i lukavstvom izdao svoga vladara. Prodajući Turcima prolaz, prodao je on njima svoje kraljevstvo i svoga kralja. Prvo izdani zarobljenik, a zatim cilj otomanske strele, (kralj) je, umirući, ostavio veliko svedočanstvo vladarima da je srpska šizma, usko povezana sa jeresi, uvek neprijatelj vladarima i propast državama“.

Kako vidimo, Vićentije je smatrao da su Bosna i Hercegovina srpske oblasti koje su se mogle bolje braniti, samo da nije bilo šizme odnosno pravoslavne vjere među Srbima, koja je, kako je Vićentije mislio, najveći krivac za propast ove dvije oblasti. Ovo je naravno pristrasna ocjena  i nema podloge u činjenicama i istorijskim izvorima, ali djelo Vićentija Zmajevića u prvom redu je ideološko-propagandni spis protiv pravoslavne vjere i Srba kao pravoslavnog naroda od kojeg je i on sam otpao. Ovo nije prvi slučaj da srpski konvertiti zamrze svoj narod iz kojeg su potekli ali je svakako jedan od poznatijih i radikalnijih primjera.

Ono što je zanimljivo za istoriju Srba u Hercegovini, jeste da Vićentije kaže da je Stefana Kosaču  „srpski šizmatik“, što baca još jedno svijetlo na pitanje o konfesionalnoj i narodnoj pripadnosti vojvode od sv. Save. Takođe, za istoriju Srba u Bosni, zanimljivo je što Vićentije za bosanskog kralja iz kuće Kotromanića piše da je „srpska jeres dokrajčila njegovu moć“, što znači da su po Vićentiju Zmajeviću stanovnici srednjovjekovne Bosne bili Srbi i u većini pravoslavne vjere. Vićentije spominje i jeres, što ne treba da čudi kada znamo da su rimokatolički sveštenici pravoslavnu vjeru ponekad nazivali i jeretičkim učenjem a pravoslavce jereticima. Tako imamo izvor s kraja prvog desetljeća XIV vijeka u istoriografiji poznatog kao „Descriptio Europae Orientalis“ anonimnog francuskog putopisca koji piše za Srbe na Balkanu u srednjem vijeku da su „najgori jeretici, zaraženi od jeretika koji bježe u te krajeve pred inkvizitorom, i s toga su još gori prema hrišćanima i katolicima“.

Zanimljivo je primjetiti, da dok za Srbe rimokatolički pisci bilježe da su šizmatici(pravoslavci) i jeretici, anonimni francuski pisac spominje  rimokatolike kao hrišćane i katolike, što znači da iako se za jednu konfesiju koriste dva termina ne mora da znači da se radi o dvije konfesije, pa tako se termini šizmatik i jeretik u spisima rimokatoličkih pisaca može odnositi na pravoslavce. Na kraju citiranog pasusa iz Zmajevićevog djela, o vjerskim prilikama u bosanskoj državi u srednjem vijeku stoji da je „srpska šizma, usko povezana sa jeresi“, što može da znači da Vićentije misli kako je pravoslavlje skoro što i jeres, ili pak da je srpsko pravoslavlje blisko sa nekim vjerskim učenjem kojeg su rimokatolici smatrali za jeretičko. U istorijskim izvorima iz srednjeg vijeka imamo npr. da papa Grgur XI u svom pismu od 3. februara 1373. godine, u kojem kaže da je saznao da „u krajevima Bosne, žive skoro sve šizmatici i jeretici, osim onih koji su milošću božijom preobraćeni…“. Ovo bi značilo da u Bosni postoje dva vjerska učenja, pravoslavno i neko koje rimska crkva smatra jeretičkim učenjem, što je svakako bilo moguće, ali papa u svom pismu dalje kaže da „na granicama Bosne prema Ugarskoj, kao i u mjestu zvanom Glaž, i u mnogim drugim mjestima, pomješano žive kako hrišćani, tako jeretici i šizmatici…“. Vidimo da ovaj papa samo rimokatolike naziva hrišćanima, dok to ne kaže za pravoslavne i te nekakve jeretike, pa je moguće i da su ovdje dva termina (šizmatik i jeretik) upotrebljeni za pravoslavce, kao što smo pokazali na gornjem primjeru kojeg navodi anonimni francuski putopisac, gdje za rimokatolike koristi dva termina (hrišćanin- katolik).  Bez obzira na nedoumice oko vjerskih pitanja srednjovjekovne bosanske države, jasno je da i Zmajević i francuski anonimni putopisac i šizmatike i jeretike na prostoru srednjovjekovne Bosne, Hercegovini i drugih srpskih krajeva nazivaju Srbima. Čak i za jeres Albigeza iz Francuske, za koju neki istoričari tvrde da je bliska sa učenjem „crkve bosanske“ u srednjem vijeku (za šta nema vjerodostojnih potvrda u istorijskim izvorima), kaže da je bila  „sklonjena u Srbiji“ i da „pokazuje svoj veliki otrov i danas među Srbima“.

Kada smo kod tih drugih krajeva u kojima Vićentije Zmejević spominje Srbe, to su, ako ne računamo Srbiju, još i okolina Dubrovnika, Crna Gora, Albanija, Dalmacija, i sve one zemlje Ugarske i Austrije koje su Srbi u svojim seobama naselili. Mi ćemo ovdje navesti nekoliko zanimljivij primjera, a jedan od njih je okolina Dubrovnika. Zmajević o tome piše da „I Srbi koji je okružuju“ (misli se na Dubrovačku Republiku) “i služe joj od velike koristi zbog trgovine prihvata kao prolazne goste, ali ih ne prima kao svoje podanike. Uzalud su bili njihovi zahtjevi da tamo dobiju pravo na boravak i slobodu vjere“.

Dakle, Zmajević kaže da Srbi naseljavaju okolinu Dubrovnika, a to je pre svega Hercegovina, i da nemaju pravo boravka u Dubrovniku jer nisu pravoslavni i da im se ne dopušta vjerska sloboda. Ovo pokazuje da su Srbi, ako su htjeli da postanu ravnopravni građani Dubrovnika, morali da pređu u rimokatoličku vjeru, što objašnjava od kud Srbi rimokatolici u Dubrovniku kroz istoriju. Naravno, vremenom su onu pohrvaćeni i sada se uglavnom izjašnjavaju kao Hrvati.

Zatim kada piše o Crnoj Gori, a za sebe je govorio da je „potomak slavnih prinčeva Crne Gore“, izliva takođe svoju srdžbu protiv Srba i pravoslavlja ovako: „Šizmatici crnogorski Srbi, budući nevjerni Bogu, nisu imali stida da izdaju svoga gospodara“. O Skenderbegu i propasti njegovog ustanku u Albaniji protiv Turaka, Zmajević krivi opet Srbe: „Veliki ukras razgovoru jeste slavno ime značajnog Skenderbega, a za sažaljenje žalosna sudbina njegova koju je doživio od podanika Srba“. Dakle, za Vićentija Zmajevića Crnogorci su Srbi a u Albaniji pored Albanaca žive i Srbi.

Kada sagledamo podatke koje nam pruža Vićentije Zmajević, vidimo da je srpski etnički prostor u prošlosti bio mnogo širi. Njegovi podaci su bitni u današnje vrijeme zbog političko-ideoloških sukoba i stvaranja novih nacija. On kao rimokatolik koji je mrzio pravoslavlje i Srbe pravoslavce, nije mogao da namjerno proširuje srpski etnički prostor, pa su zato njegove informacije od velikog značaja za istoričare i srpsku nacionalnu istoriju. Takođe, Vićentije Zmajević je i dobar primjer koliko konvertit može da zamrzi svoje korjene i da se skroz stavi u službu druge religije, ideologije i politike, a protiv svoga naroda.

AUTOR: Boris Radaković

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg

Ključne riječi:

Srbi Bosna Crkva Diplomatika