Velikaška porodica Filipović iz Glamoča | Plemenito

Velikaška porodica Filipović iz Glamoča | Plemenito

Velikaška porodica Filipović iz Glamoča


Josip Filipović

Filipovići su jedna od najstarijih srpskih plemićkih porodica u BiH. Kolijevka Filipovića je Bosna (okolina Glamoča). Još prije pada Bosne pod Turke Filipovići su bili plemići. Rodonačelnik porodice je Filip. On se bavio uzgojem konja, a imao je dva sina: Rada i Filipa. Rade se posebno istakao u borbi sa Turcima, zbog čega je dobio na dar razna dobra. Bio je, dakle, veoma bogat, a pošto je bio neoženjen, savjetovao je svom bratu Filipu da pređe u islam, te da tako spasi svoje imanje. Filip je poslušao brata Rada i uzeo je islam. Međutim, Filip je imao sina Filipa, koji je istrajao u hrišćanskoj pravoslavnoj vjeri, te je iz BiH prešao u Liku, da bi se nastanio u Novom kod Gospića. Upravo od ovoga Filipa potiču lički Filipovići, od kojih su mnogi bili istaknuti lički oficiri, a među njima i tri generala: Nikola, Josif i Franjo. Lički Filipovići (jedan dio) uzeli su katoličanstvo, što je bio jedan od uslova, kako za dobijanje plemićke titulule, tako i za upis na vojnu akademiju.

Nikola Filipović (Gospić, 25. 11. 1795 – Beč, 18. 4. 1858) bio je podmaršal. Osnovnu škololu završio je u Gospiću, a 1813. godine vojnu akademij u u Beču. Kadetski tečaj je polagao u Tullnu , na mostobranu na Dunavu, nakon čega se vratio u Beč i u januauaru 1814. bio unaprijeđen u poručnika. U ratu protiv Francuske 1813–1814. bio je bataljonski ađutant. Od 1816. godine premiješten je u Gornju Austriju u Kartografski odjel, gdje je radio na izradi vojnih karata. Već 1818. dodijeljen je Komisiji za granice između Austrije i Bavarske sa sjedištem u Salzburgu. U januaru 1821. unaprijeđen je u čin natporučnika, posle čega se vratio u Beč, gdje je 1826. godine radio u Statističkom uredu. U martu 1835. postao je major, a u Mariboru je preuzeo Direkciju za izradu karata. Uskoro je bio premješten u Prag, odakle se 1837. vratio u Beč. Nikolola je 1838. godine postavljen za austrijskog konzulskog zastupnika. Od 1843. postaje zapovijednik pukovnije u Bjelovaru, a 1847. poslan je sa pukovnijom u Italiju, da bi za vrijeme pohoda protiv Mađara 1848. bio zarobljen. Nakon 1848. godine služio je u Sedmogradskoj. Povukao se u penziju 1852. i nastanio u Beču, gdje je i umro.

Franjo Filipović (Novi kod Gospića, 12. 10. 1820 – Beč, 8. 6. 1903.) završio je vojnu školu u Tullnu , a 1836. godine stupio je kao kadet u Prvi lovački bataljon. Postao je potporučnik drugog razreda 1839, poručnik prvog razreda 1844, a natporučnik 1848 godine. U periodu od 1843. do 1848. službovao je kao divizijski i lični pomoćnik generala topništva Ludwiga grofa Weldea u Gracu i Innsbrucku.  Ratovao je na talijanskom ratištu u južnom Tirolu 1848. gogodine. Unaprijeđen je u čin kapetana drugog razreda u Četvrtoj graničarskoj pukovniji. Postao je kapetan 1849. u Glavnom štabu. Bio je odlikovan viteškim krstom Leopoldova reda 1849. godine, te Vojnim krstom za zasluge i ruskim krstom Reda sv. Vladimira. U čin majora unaprijeđen je 1850. gogodine, a 1854. u čin potpukovnika. Čin pukovnika dobio je 1856. Služio je kao glavni pomoćnik pri Vrhovnom carskom pomoćništvu u Beču do 1853, da bi do 1857. bio pri Vrhovnom vojnom nadzapovjedništvu, a do 1861. u vojnoj carskoj kabinetskoj arhivi. U talijanskoj vojni učestvuje 1859, u bici kraj Salferina 1860. godine. Odlikovan je Redom željezne krune drugog razreda, a stekao je naslov barona. Premješten je za brigadira u zadat 1861. godine, te je 1862. dobio čin general-majora, a potkraj iste godine imenovan je za zapovjednika brigade i tvrđave u Dubrovniku. U čin podmaršala unaprijeđen je 1865. godine, a imenovan je za carskog namjesnika za Dalmaciju i tajnog savjetnika. Dvor ga je odlikovao Redom željezne krune prvog razreda, a 1869. premješten je za divizionara i vojnog zapovjednika u Košice. Postao je general topništva 1874. godine. Odlikovan je Velikim krstom Leopoldova reda, jer je sa bratom Josifom pomogao pri zaposjedanju BiH 1878. godine. Umirovljen je 1881. gogodine.

Josif Filipović rodio se u Gospiću 28. 4. 1819. godine, a umro u Pragu 6. 8. 1889. Stupio je kao kadet u Prvu ličku krajišku pukovniju 1834, a 1836. premješten je u pionirski zbor, gdje je ostao do 1843. godine. Nakon školovanja postao je poručnik 1839, a natporučnik 1843. Od tada službuje u Glavnom štabu zemaljskih zapovjedništava u Češkoj (1843–1844), Italiji (1844–1847) i Ugarskoj (1847–1848.) godine. Postao je kapetan 1847, a 1848. godine, na početku rata u Ugarskoj, imenovan je za zamjenika šefa Glavnog štaba prvog zbora. Filipović je 1848-1849. godine služio u štabu bana J. Jelačića i s njim sudjelovao u slamanju ustanka u Beču i gušenju revolucije u Ugarskoj.  Istakao se 1848-1849. u bitkama kod Schwechata , Parndorfa , Ugarisc-Altenburga , Moora i u svim bitkama u Bačkoj. Dobio je čin majora 13. 11. 1848. godine u Petoj krajiškoj pukovniji. Unaprijeđen je u čin potpukovnika 1851, u čin pukovnika 1853, od kada je u Bjelovaru zapovijedao Petom krajiškom pukovnijom. Čin general-majora dobio je 1859. godine a postavljen je za brigadira osmog zbora u Zemunu.

Za vrijeme austrijskog ratovanja u Italiji 1859. godine, posebno se istakao u bitci kod Salferina, a zatim 1860. stekao barunsku čast. U toku 1865. zamjenjivao je bolesnog bana Sokčevića. U austro-pruskom ratu 1866. godine postavljen je za pomoćnika zapovjednika drugog zbora grofu Thurnu. Zbog svojih zasluga proglašen je podmaršalom 16. 7. 1866, te je postao zapovjednik osme divizije i premješten u Innsbruck za vrhovnog zapovjednika zemaljske obrane u Tirolu i Voralbergu. Filipović je 1867. godine imenovan za vlasnika 35. pješačke pukovnije, a 1871. za prvog tajnog savjetnika. On je već 1874. general topništva, kada je određen za zapovjednika vojnog zbora u Moravskoj sa sjedištem u Brnu, a iste godine za zapovjednika Češke sa sjedištem u Pragu. Kada je održan Berlinski kongres 1878. i Austrougarska dobila mandat da zaposjedne BiH, taj zadatak povjeren je Filipoviću. Iz Praga je premješten u Hrvatsku za glavnog zapovjednika okupacijske vojske. Već 6. 7. 1878. Filipović je okupio 13. vojni zbor (82000 vojnika), a za sjedište svog štaba izabrao je Brod. Sa vojskom je prešao Savu, te se približavao Sarajevu preko Dervente, Maglaja, Zepča, Visokog i Kiseljaka. U Sarajevo je ušao 19. 7. 1878. U zaposjednutoj BiH bio je vojni i civilni upravitelj. Premješten je u Beč, pa zatim u Prag, gdje je službovao do kraja života.

Napomena: Tekst je skoro u potpunosti prenjet onako kako je napisan i u originalu, a pošto je istoričar Marko Atlagić Srbin iz Hrvatske, u tekstu ima dosta riječi iz srpskog jeziku sa hrvatskog područja.


IZVOR: Marko Atlagić, Neke značajnije srpske plemićke porodice u BiH i njihovi grbovi, BAŠTINA, Priština-Leposavić 2008.

PRIREDIO: Boris Radaković 

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg

Ključne riječi:

Srbi Bosna