Urban III. papa potvrđuje prava crkve dubrovačke 1187. godine | Plemenito

Urban III. papa potvrđuje prava crkve dubrovačke 1187. godine | Plemenito

Urban III. papa potvrđuje prava crkve dubrovačke 1187. godine


Napomena

Povelja kojom je papa Urban III 1187. godine potvrdio prava dubrovačkoj nadbiskupiji. Ovo je jedna od papskih povelja u kojoj se banovina Bosna navodi kao dio srednjovjekovne Srbije „oblast Srbije, koje čini Bosna“. Papska kancelarija je krajem XII i tokom prve polovine XIII vijeka u svojim dokumentima sledeći ranije tradicije, kada je Bosna bila u sastavu srednjovjekovne jedinstvene srpske države, često Bosnu određivala kao dio Srbije. Banovinu Bosnu su kao dio Srbije smatrali i neki drugi istorijski izvori, kao što je vizantijski pisac Jovan Kinam koji je pisao takođe tokom XII vijeka. Ova povelja je preuzeta iz zbornika „DIPLOMATIČKI ZBORNIK KRALJEVINE HRVATSKE, DALMACIJE I SLAVONIJE, Svezak II, Zagreb 1904“ čiji je autor Tadija Smičiklas. Povelju je za sajt „Plemenito“ prevela Vanja Vuković.

Prevod

 

1187, 28. marta. Verona.

Episkop Urban, najveći Božji rob, predaje kanon časnom bratu Tribunu, episkopu dubrovačkom, i njegovim nasljednicima za sva vremena. Gospod sa visokog apostolskog trona, sa širokim vidokrugom, poručuje da svoju braću episkope, kako one u blizini, tako i one koji su daleko, treba da obasipamo bratskom milosti i da njihove brige treba da otklanjamo smirenošću. Stoga smo, arhiepiskope Tribune, časni brate po Hristu, milosno odobrili tvoje pravedne zahtjeve i dubrovačku crkvu, koju ćeš Bogu, njenom stvaraocu, predstaviti kao zasebnu, kao primjer sretnih uspomena na naše prethodnike Inoćentija, Anastasija, Hadrijana i Aleksandra, rimskog pape pod Svetim Petrom, uzeli pod svoju zaštitu. Ovim dokumentom pismeno potvrđujemo njen privilegovan položaj. Osim toga, ova dobra crkva će dobiti sva prava na imovinu koju, dakle, u prisustvu pravde i kanona, posjeduje, sa odobravanjem budućih papa, kao poklon vladara i careva, i uz iskreno odobrenje, uzimajući u obzir sve druge pravedne zakone, sa Bogom kao našim vodičem. Ti i tvoji nasljednici ćete, takođe, dobiti trajnu podršku, koju ovim izražavamo: ovo mjesto, na kom se nalazi gore pomenuta crkva sa svim što joj pripada, pripaja, prema pravu, tebi, Crkvo, sve susjedne parohije, naime oblast Zahumlje, oblast Srbije, koje čini Bosna zajedno sa oblašću Travunije i sa gradovima Kotorom, Budvom, Barom, Ljesom, Skadrom, Drivastom i Guduanensem, Polatensem sa svim njihovim opatijama, crkvama i parohijama. Takođe vam potvrđujemo sve posjede, kao i dobra u vidu crkava, desetina, imanja, naselja, osvojenih imanja, njiva, šuma, planina, brda, voda, livada, i imaština iz svih drugih oblasti, koje će crkva Dubrovačka pravedno i u skladu sa Kanonom dobiti u posjed nakon što joj se dodijeli titula vlasnika svega gore navedenog. Takođe će, naravno, biti korišten ovaj episkopski palijum[1], koga su i tvoji preci koristili pri ispunjenju obaveza kao znak poniznosti i pravde na misama kada se bude slavila ova svečanost. Tebi [Vlasii] i tvojim nasljednicima velikodušno potvrđujemo, sa apostolskim blagoslovom, da će se ovih dana, po završetku ove proslave, tvoje bratstvo sretnog Vlasijusa, u sjećanju na tvoje pretke kraj apostolskog trona[2] moliti za tebe[3]. Naravno, i tvoje sljedbenike će naši sljedbenici priznavati uz veličanje i zahvalnost od sad pa nadalje. Najstrože zabranjujemo da primiš prognane ili ekskomunicirane na dužnost ili u crkvenu zajednicu, a da prethodno ne odsluže odgovarajuću kaznu, osim u slučaju da budu neposredno izloženi smrtnoj opasnosti. S tim da, u slučaju da budu primljeni, moraju biti stalno u tvom prisustvu, i, u skladu sa novim zakonima crkve, nakon što im se odredi kazna, biće pušteni iz okova (da bi mogli da služe kaznu). Ovim dekretom te obavezujemo da se složiš sa ovim slobodama i privilegijama koje su tvojoj crkvi dali kraljevi, prinčevi, kao i crkvene i svjetovne ličnosti, i da dosadašnje prigodne drevne običaje u potpunosti uzmeš u obzir i održiš. Odlučujemo, dakle, da niko ni u kom slučaju ne smije pokušati da dovede ovu crkvu u nevolju ni da otuđi njenu imovinu ili da je spletkama umanji, te da se sveukupno vlasništvo koje je uz saglasnost dodijeljeno crkvi mora održati, a u skladu sa svim običajima koji će stupiti na snagu, i molimo te da sačuvaš čast apostolskog trona. Dakle, ako u budućnosti bilo koja crkvena ili svjetovna ličnost, ili bilo koja druga osoba, koja poznaje pravila ovog našeg dekreta nepromišljeno djeluje protiv istog, a koja nije već optužena za nešto drugo i kojoj nije već određena odgovarajuća kazna, biće sa dostojanstvom lišena svoje moći i časti i podlijegaće Božanskom sudu i biti ispitana zbog počinjenog nedjela i udaljiće se od svetog tijela i krvi Gospodove i od otkupljenja svoga tijela a nakon najstrožeg razmatranja kazne, protiv iste će biti preduzeta osveta. Mir našega gospodara Isusa Hrista[4] svim slugama ovoga mjesta koji sprovode Njegovu pravdu, i koji će, dok god žanju plodove svojih dobrih dijela dobiti nagradu vječnog mira kad se nađu pred strašnim sudom. Amin. Amin. Amin. Sa devizom. Ja, Urban, vrhovni sveštenik katoličke crkve, Njegova Presvetost.

† Ja, presveti episkop Henrik Albanski

† Ja, presveti episkop Paulus Prenestinanski

† Ja, Teobald, presveti episkop Hostijenski i Veletrenski

† Ja, Petar od Bona, presveti viši kardinalov sveštenik sa činom svete Suzane

† Ja, Laborans, presveti viši kardinalov sveštenik svete Marije sa druge strane Tibra sa činom Kaliksta

† Ja, Pandulfus, presveti viši kardinalov sveštenik sa činom dvanaest apostola

† Ja, Melior, presveti viši kardinalov sveštenik svetog Jovana i Pavla sa činom Pamahija

† Ja, Adelardus, presveti viši kardinalov sveštenik sa činom svetog Marcela

† Ja, Jakob, presveti kardinalov kler sa činom svete Marije iz Kosmedina

† Ja, Gracijanus, presveti kardinalov kler (sa činom) svetog Kozme i Damjana

† Ja, Roland, presveti kardinalov kler (sa činom) svete Marija iz Portikusa

† Ja, Petar, presveti kardinalov kler (sa činom) svetog Nikole Tulijanskog iz tamnice

† Ja, Radulfus, presveti kardinalov kler (sa činom) svetog Đorđa sa zlatnim velom

 

Uručeno u Veroni na ruke Mojsiju Lateranenskom od strane posrednika u odaji broj pet prvog aprila, godine 1187. od rođenja Gospodnjeg, u deklaraciji petoj, ovjerenoj u odaji pape Urbana trećeg za vrijeme njegove druge godine vladavine.



[1] Misli se na plašt koji su  nosili visoki vjerski poglavari pri crkvenim obredima.

[2] Preci kraj apostolskog trona su svi prethodni poglavari Crkve dubrovačke koji su, prema hrišćanskom vjerovanju sada uz Boga, tj. u raju.

[3] Moliti se za njega da što bolje obavlja funkciju.

[4] Ovo je u smislu: „Mir svima“.