TEOLOGIJA BOSANSKIH KRSTJANA | Plemenito

TEOLOGIJA BOSANSKIH KRSTJANA | Plemenito

TEOLOGIJA BOSANSKIH KRSTJANA


slike

TEOLOGIJA BOSANSKIH KRSTJANA

Saglasne tvrdnje katoličkih polemičara da bosanski krstjani veruju u dva od večnosti suprotstavljena božanstva, „većeg i manjeg boga", „istinitog boga" i „bezpočetnog đavola", „vrhovno dobro" i „vrhovno zlo" ili „boga .svetlosti" i „boga mraka", ne potvrđuje izvorna građa nastala u krilu crkve bosanske.  U rukopisnom nasleđu crkve bosanske bog nije samo „otac nebesni" ili „otac nevidimi", već i „jedini bog", „svemogući bog", ili „višnji gospod bog", što se i suštinski i terminološki razlikuje od učenja srednjovekovnih dualista koji su osporavali postojanje „jednog boga", a pogotovo jednog „svemogućeg boga".

Pravoverno shvatanje boga slede i povelje bosanskih vladara i oblasnih gospodara, koje boga nazivaju „gospodom bogom", „svemogućim bogom", „bogom svedržiteljem", „gospodom bogom svedržiteljem", „carem nebeskim", „carem nebeskim i zemaljskim", „živim bogom", „bogom ocem svedržiteljem" i „golemim gospodom bogom".  Da se učenje bosanskih krstjana o bogu nije razlikovalo od učenja pravovernih crkava, indirektno potvrđuju i neke povelje bosanske provenijencije. Tako se, primera radi, herceg Stefan u povelji izdatoj prilikom pomirenja sa ženom i sinom kune, prihvatajući arbitražu deda crkve bosanske i njegovih strojnika, „u gospoda boga svedržitelja, oca, sina i sv. Duha“.  U „gospoda boga svedržitelja" kunu se u jednoj povelji i sinovi Radoslava Pavlovića, vojvoda Petar i knez Nikola, pošto su se prethodno, ,,po običaju", posavetovali sa „gospodom strojnicima crkve bosanske", „gospodinom gostom Radosavom Bradijević i gospodinom stricom Radosavom unukom."

Nepodudarno je sa optužbama katoličkih polemičara i učenje crkve bosanske o sv. Trojici, koje se manifestuje, s jedne strane, u shvatanju boga kao trojstva „oca i sina i svetog duha", kako to potvrćuju Obrednik krstjana Radosava i zapisi Stanka Kromirijanina i krstjana Hvala, a sa druge, izričito spominjanje „prečiste Trojice" na stećku gosta Milutina, ili „svete Trojice nerazdeljive" u testamentu gosta Radina, što se u oba slučaja bitno razlikuje od shvatanja „trojice" kod bogomila i katara".  

Istovetno je sa učenjem crkve bosanske i shvatanje sv. Trojice u poveljama bosanskih vladara i oblasnih gospodara, čije su početne invokacije, „u ime oca i sina i svetog duha", poslednjih decenija XIV veka delimično proširene, sa izričitim spominjanjem „presvete Trojice", „prečiste Trojice" ili „preslavne Trojice".

Pravoverno shvatanje sv. Trojice na stećku gosta Milutina i u testamentu gosta Radina čini izlišnim svaki pokušaj da se učenje bosanskih krstjana o „svemogućem bogu" i „svetoj i nerazdeljivoj Trojici" usaglasi sa učenjem srednjovekovnih dualista koji su učenjem o „bezpočetnom ćavolu" iste moći sa „svevišnjim bogom" i sabelijanskim shvatanjem sv. Trojice osporavali i „svemogućnost" svevišnjem bogu i „nerazdeljivost" sv. Trojici.

U potpunom je raskoraku sa optužbama katoličkih polemičara i hristologija bosanskih krstjana. Polemišući sa jereticima ordinis Sclavoniae, Anonim iz Lombardije im početkom XIII veka pripisuje da „veruju" da je „sin božiji, Isus Hristos, anđeo koji se pojavio u telu", da „Hristos nije imao ljudsko telo", da „nije jeo i pio“, da ,,nije raspet niti sahranjen" i  da ništa što je po ljudskoj prirodi činio „nije bilo stvarno nego prividno".

I Moneta Kremonski piše da jeretici iz Sklavonije uče da je „onaj anđeo koji je u ženskom liku nazvan Marijom, u sebe primio drugog anđela koji se zove Isus, pa se tako lažno smatra i zove njegovom majkom".

Slične se optužbe protiv bosanskih krstjana pojavljuju i u raspravama katoličkih polemičara XIV i XV veka. Popis zabluda ih optužuje da „negiraju čovečansku prirodu Hrista i govore da je on imao fantastično i zračno telo" i da „nije trpio, ni umro, ni vaskrsnuo, niti se sa pravim telom popeo na nebo", pisac Rasprave, da „Hristos nije sin božiji i jednak ocu", da „bog Starog Zaveta nije otac Hristov", da „Hristos nije sin blažene Deve Marije", da „Hristos telesno nije jeo ni pio", da se „Hristos nije otelotvorio", da „Hristos nije telesno trpeo", da „Hristos telesno nije umro" i da „Hristos nije ustao iz mrtvih".  Iste, ali drukčije stilizovane optužbe ponavlja i kardinal Torkvemada, optužujući „bosanske maniheje" da „negiraju da je Hristos rođen od žene", da „ne prihvataju Hristovu geneologiju ili rodoslov", da „Sin božiji nije uzeo pravo telo nego prividno" i da „Hristos nije stvarno trpeo, niti umro, niti sišao do pakla, niti se uzneo na nebo, nego da je sve što je radio bilo prividno".

Većinu ovih optužbi osporava domaća izvorna građa nastala u krilu crkve bosanske. Hristos je u retkim zapisima bosanskih krstjana „sin božiji" i drugo lice „svete" i „nerazdeljive Trojice". Krstjan Radosav ga izričito naziva „gospodom našim Isusom Hristom", kod katara on nije bog već anđeo, pisar na stećku gosta Mišljena, „gospodom našim Isusom Hristom jedinim“, jedan od pisara Čajničkog četvoroevanđelja, „Isusom Hristom, sinom božijim, velikim bogom", a pisar Mletačkog zbornika, „gospodom bogom Isusom".  I za glosatora Srećkovićevog četvoroevanđelja Hristos je „sin božiji" koji ima sve atribute nebesnog oca. On ima anđelima nedostupnu moć da ljude čisti od greha, a kao „sin božiji" svojim je učenicima pre uznesenja na nebo pokazao slavu koju će imati kod oca nebesnog, koju su od starozavetnih svetitelja videli samo „Mojsije i Ilija".

Rukopisna četvoroevanđelja crkve bosanske osporavaju i tvrdnju kardinala Torkvemade da su bosanski „maniheji" odbacivali „Hristovu geneologiju ili rodoslov", a jedan zapis u Mletačkom zborniku, i optužbe katoličkih polemičara da subosanski krstjani novozavetnom bogu suprotstavljali boga Starog Zaveta.

Da je Hristos kao „bog" rođen od Deve Marije, potvrđuje izričito krstjan Hval koji je zove „svetom Bogorodicom", a praznovanje Hristovih praznika, kao Blagovesti, Hristovog roždestva ili Božića, Hristovog vaskrsenja i Hristovog vaznesenja, što je delimično i likovno prikazano u rukopisnom nasleđu crkve bosanske, uverljivo govori da se hristologija bosanskih krstjana i terminološki i suštinski razlikovala od doketističke hristologije srednjovekovnih dualista.

Optužbe katoličkih polemičara o doketizmu kao fundamentalnom učenju bosanskih krstjana delimično osporava i domaća i latinska izvorna građa. Glosator Srećkovićevog četvoroevanđelja u glosi br. 3 govori o Hristovom preobraženju, a u glosi br. 8 Hrista simbolički upoređuje sa „ugojenim teletom" koje je u istočnoj crkvi predstavljalo Hrista kao žrtvenu životinju određenu da svojom krvlju spase rod ljudski.  Interesantno je i svedočanstvo Jakova iz Marke, inkvizitora i jedno vreme vikara bosanske franjevačke vikarije, koji je zapisao da bosanski jeretici odbacivaju poštovanje krsta, jer je krst poslužio kao „vešala za Spasitelja".

Optužbe katoličkih polemičara osporavaju i povelje bosanske provenijencije. Ban Ninoslav zove Hrista „gospodom bogom", Stjepan II Kotromanić, „sinom božijim" i „bogom" koji je „prolio svoju krv" za spasenje ljudskog roda, ban Tvrtko, „sinom božijim" i „vladikom Hristom", spominjući njegovo „roždestvo", „uplokovanije" i „raspetije", a Tvrtko II, Stefan Tomaš i Stefan Tomašević, „gospodom Isusom Hristom", „Hristom bogom", „jedinim gospodom Isusom Hristom" ili „gospodom vladikom Hristom". I u poveljama oblasnih gospodara, na čijim su dvorovima veliki uticaj imali krstjani, Hristos je „sin jedinorodni" ili „sin božiji" koji je na raspeću poneo „trnov venac", ili „jedini sin božiji" koji je pretrpeo „velike muke".

Zajedničko je domaćoj izvornoj građi da je Isus, suprotno učenju srednjovekovnih dualista, kao drugo lice „svete" i „nerazdeljive Trojice", „bog" i „sin jedinorodni" koji je iz čovekoljublja „sišao s neba na zemlju" i svojim „uplekovanijem" i prolivanjem „božije krvi" „obožio" palu „ljudsku prirodu" i tako je „uzneo na nebo", čime je „sve od nebitija" ponovo vraćeno „ubitije".

Optužbe katoličkih polemičara da je Deva Marija „anđeo koji se pojavio u ljudskom telu", da je kao „anđeo u ženskom liku uzela u sebe drugog anđela koji je nazvan Isusom i da se lažno smatra i zove njegovom majkom", da je „Blažena Marija bila anđeo, a ne ljudsko biće", da „Deva Marija nije bila žena već anđeo" i da „Blažena Marija nije bila žena niti ženski stvor, već anđeo" ne potvrđuje domaća izvorna građa.  Krstjan Hval je zove „svetom Bogorodicom", gost Radin, „svetom Devom Marijom", a povelje bosanskih vladara i oblasnih gospodara, „Devom Marijom", „presvetom Bogorodicom", „prečistom materom božijom", „svetom Marijom", „materom božijom", „svetom Devom Marijom", „prečistom materom božijom", „prečistom bogomaterom" ili „prečistom Bogorodicom, majkom Hristovom".  Bosanski su krstjani slavili njene praznike, Sveto Blagoveštenije i Dan svete Marije, a svoja rukopisna evanđelja ilustrovali njenim likovima na način koji osporava sve optužbe katoličkih polemičara.

 

 

Izvor: Dragoljub Dragojlović, Krstjani i jeretička crkva bosanska, Beograd 1987.

PRIREDIO: Boris Radaković

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg

Ključne riječi:

Crkva Relikvije Jevanđelje Ikona