STEFAN VUKČIĆ KOSAČA I NjEGOV POHOD NA ZETU | Plemenito

STEFAN VUKČIĆ KOSAČA I NjEGOV POHOD NA ZETU | Plemenito

STEFAN VUKČIĆ KOSAČA I NjEGOV POHOD NA ZETU



Političke okolnosti na Balkanu početkom XV vijeka bile su delikatne pa su svakako morale ostaviti traga kako na stav bosanskih vojvoda, tako i na prilike u Zeti. Naime, Turci su se postepeno širili po srpskim teritorijama, pa despot Đurđe zbog svih spoljno-političkih problema i pritisaka nije baš mogao svu svoju pažnju ustremiti na Zetu. Treba napomenuti da u tim godinama sultanova vojska nije išla na zetsku teritoriju, možda zato što ona nije bila direktno vezana za glavno bojište, a vrlo je moguće da su sa njom imali i neki drugačiji plan.

Taj nemirni period je obilježio i još jedan važan događaj. Naime, dotatašnji bosanski vojvoda Sandalj Hranić umro je 15. marta 1435. godine, a naslijedio ga je njegov sinovac Stefan Vukčić Kosača, za koga Vladimir Ćorović u djelu Historija Bosne navodi da je bio „čovek jake volje ali opake ćudi“. Za njega se sa sigurnošću može reći da je bio jedna od najupečatljivijih ličnosti srpskog srednjeg vijeka. Stefan je vrlo rano, još 1419. godine, određen za Sandaljevog nasljednika. Taj zaključak se nameće kada pogledamo povelju kojom je bosanski vojvoda Dubrovčanima prodao Konavle jer je među izdavačima pored oca i stričeva naveo i Stefana, što je u srednjovjekovnoj praksi pokazivalo da ga je vjerovatno već tim činom odredio za čovjeka koji bi u budućnosti trebao da ga naslijedi. Zašto je baš njega odabrao istoriografija ne nudi jasne odgovore, ali vrlo vjerovatno zbog toga što je bio najstariji sinovac. Pored toga Sandalj se trudio i da svog nasljednika što bolje obezbijedi, stoga je želio i da ga dostojno oženi. Naime, poslije smrti Balše III Balšića on je preko svoje žene Jelene preuzeo na sebe brigu o kćerima zetskog vladara stoga je jednu od njih udao za svog sinovca Stefana Vukčića novembra 1424. godine.

Prije nego što je preuzeo vlast Stefan Vukčić je naslijedio očeve posjede nakon njegove smrti. Ovdje svakako treba napomenuti da je u tom periodu Bosanska kraljevina bila razbijena na oblasti feudalnih gospodara u čijim okvirima se odvijao državni život. To je sa sobom povuklo i najoštrija unutrašnja neprijateljstva, a samim tim je bilo i povećano miješanje spoljnih faktora. U tim prilikama Stefan je slijedio politiku svog strica.

Smrt Sandalja Hranića je donijela olakšanje njegovim neprijateljima koji su se trudili da to iskoriste na najbolji mogući način. Međutim, njegov nasljednik je bio tvrd kamen. Porodični posjedi Hranića su bili pomiješani sa zemljama Pavlovića stoga je Stefan Vukčić, slijedeći Sandaljev primjer, morao da se bori i protiv vojvode Radoslava. Do sukoba između njih dvojice je došlo odmah čim je stigla vijest o Sandaljevoj smrti. Naime, Radoslav je, pored kotorskog kneza, vršio uticaj u Dračevici i Vrsinju sa namjerom da sebi pripoji ove oblasti. Međutim, on nije mogao ozbiljnije da ugrozi Stefana, iako je koristeći njegove nevolje u Humu zbog Ugarske uspio da osvoji neznatan dio zemalja. U takvim prilikama bosanski vojvoda je bio prinuđen da se obrati za pomoć Osmanlijama, koji su poslali jedan odred sultanove vojske. Ali i pored toga sredinom aprila 1435. godine Radoslav je bio prisiljen da traži od Dubrovčana da posreduju kod Stefana Vukčića za mir, što nije uspjelo jer se sukob i u narednim mjesecima nastavio. Ovo rivalstvo je konačno završeno 1441. godine kada je bosanski vojvoda Stefan Vukčić Kosača satro Pavloviće oduzimajući od njih Trebinje sa župama Vrm i Banjani, čime je zaokružio svoju oblast.

Veoma je teško odrediti granice teritorije koju je držao Stefan Vukčić Kosača, naročito one prema oblastima Brankovića i Zeti, koja je tada još uvijek bila sastavni dio despotovine. Može se reći da je to mukotrpan posao najviše zbog toga što su glavni izvori za istorijsku geografiju Hercegovine tri povelje koje je objavio Lajoš Taloci: povelja kojom je 19. februara 1444. aragonsko-napuljski kralj Alfons V potvrdio Stefanu Vukčiću njegove posjede, zatim povelja od 20. januara 1448. kojom je posjede bosanskom vojvodi potvrdio „rimski kralj“ Fridrih III, i posljednja datirana na 01. jun 1454. godine takođe od kralja Alfonsa koja ima sličnu sadržinu. Može se reći da je glavni problem u tome, što i pored svog truda Mihaila Dinića, ove povelje nijesu u dovoljnoj mjeri proučene. Ono što se može bez sumnje tvrditi jeste da je granica prema Srbiji, na području današnje Crne Gore, presijecala rijeku Lim južno od Prijepolja, a zatim je išla prema jugu između Komorana i Breze da bi vododjelnicom Lima i Ćehotine izbila na Taru, a odatle na Moraču. Oblast Stefana Vukčića Kosače graničila se sa Zetom vjerovatno na Sinjajevini, u razvođu gornjeg toka Tare i Morače, Prostije rečeno od današnje teritorije Crne Gore Kosače su držali oblasti gdje su živjeli vlaški stočari Mataruge, Kričak, Drobnjaci, Onogošti, Nikšići, Banjani i Riđani, odnosno nešto šire područje od onog što danas obuhvata nikšićka opština. Na tom prostoru je bosanski vojvoda držao nekoliko tvrđava i gradova. Najznačajniji je bio Soko, na sastavcima Pive i Tare, gdje je bio smješten hercegov „slavni dvor“.

U vrijeme kada su Turci osvajali despotovinu Stefan Vukčić Kosača je bio pri kraju svoje borbe za odbranu zemlje koju je naslijedio od strica. Naime, sultan Murat II preduzimao je napade na Srbiju i Ugarsku, ali tom prilikom nije napadao Zetu, iako je bila dio srpske despotovine. Vjerovatno je ostavao mogućnost Stefanu Vukčiću Kosači, koji je poput svog strica bio sultanov vazal, da napadne Zetu i pripoji je svojim teritorijama. Bosanski vojvoda svakako da je htio to za sebe najbolje da iskoristi, pa je u aprilu 1439. godine poslao svoje poslanike Mlecima koji su tražili da mu se vrati nekadašnji Sandaljev posjed, Kotor. Nudio je u zamjenu trg Drijeva na Neretvi, ali ga je mletački knez u Kotoru odbio zbog toga što je smatrao da ti objekti nijesu jednake vrijednosti. Zbog ovog odbijanja Stefan Vukčić je pomenutom knezu početkom jula iste godine jasno stavio do znanja da je riješen da zauzme Zetu. Jasno je da mu je u tom trenutku išla na ruku obaveza da pomogne sultanu u borbi protiv srpskog despota, a svakako nije propustio ni priliku da se pozove na prava koja je imao jer je bio zet pokojnog Balše III.

Ovi događaji su podstakli i despota Đurađa Brankovića da u drugoj polovini 1440. godine dođe u Zetu jer se plašio da će doći do napada Stefana Vukčića Kosače, a i njegove vojvode na tom prostoru nijesu nikom ulivale povjerenje zato što su se plašile za svoju sudbinu. Jasno je da se situacija u Zeti polako zahuktavala, tako da su obije strane radile na tome da sebi obezbijede saveznike. Čini se da je bosanski vojvoda sa puno preciznosti i sistema pripremao svoj pohod. Privlačio je zetsku vlastelu na svoju stranu tako što im je obećavao sitne ustupke i posjede. Sa druge strane je nastojao da ničim ne uvrijedi Mlečane, a održavao je i dobre veze sa kotorskim knezom. Jasno je da je put Stefana Vukčića Kosače da dobije ranije posjede Balšića vodio preko najmoćnijih oblasnih gospodara. Kao glavari zetskih brda, Crnojevići su se i pod despotom Đurađem Brankovićem trudili da samostalno politički istupaju i brane teško stečene teritorije u gornjoj Zeti. Stefanica Crnojević se isticao kao prva ličnost među četvoricom sinova, tada već upokojenog, Đuraša Đuraševića, koga su Dubrovčani 1435. godine nazivali Crnojević. Upravo je njima bosanski vojvoda posebno stavio na znanje svoju namjeru da zauzme Zetu. Tada su se ovi oblasni gospodari obratili za pomoć mletačkom knezu u Kotoru, koji se na svoju ruku odazvao njihovom pozivu za pomoć. Doduše, on je zbog toga bio prekoren od strane Senata, jer je osnovni cilj Mletačke Republike bio da sačuvaju mir sa Turcima. Iz tog razloga, dejstva protiv Stefana Vukčića Kosače, kao sultanovog vazala, Mlečanima nijesu išla u prilog. Stoga su na kraju, Crnojevići bili prepušteni sami sebi i morali su prihvatiti planove bosanskog vojvode da zazuzme Zetu. Takođe je vojvoda nastavio na svoju stanu da privlači sitnu zetsku vlastelu dajući im male ustupke. Ozbiljnije je bilo sljedeće 1441. godine kada je krajem aprila bosanski vojvoda Stefan Vukčić zatražio od Dubrovčana, koji su bili na njegovoj strani, brzoplovne fuste ili brodove kako bi blokirao zetsko primorje.

Despot Đurđe Branković se nije dugo zadržao u Zeti i po njegovom odlasku na tom prostoru faktički nije ostao ni jedan njegov predstavnik. Sa druge strane vojvoda Stefan Vukčić je radio sa svojim saveznicima i septembra 1441. godine zaposjeo je gornju Zetu. Za taj njegov uspjeh donekle je bio zaslužan i Stefanica Crnojević koji mu je pomogao. Naime, bosanski vojvoda zauzeo je krajeve oko rijeke Morače, gradove Soko i Medun. U zauzetim ili predatim utvrđenjim i naseljima, kako bi učvrstio svoju vlast, dovodio je svoju posadu, a i vlasteluu tim područjima je potpunosti je pridobio za sebe.

Stefanu ovaj pohod nije bio dovoljan stoga je on želio da zauzme i donju Zetu, odnosno cijelu oblast koja je na toj teritoriji pripadala srpskom despotu. Ovakav razvoj događaja se nije svidio ni Mlecima, koji su se sjetili odredbi mira kojeg su sklopili sa Stefanom Lazarevićem, pa su 28. oktobra 1441. godine naredili kapetanu Skadra da sa konjicom što je brže moguće zauzme Bar, Budvu i druga mjesta koja su bila dio Despotovine. Takođe su naredili pomenutom kapetanu da uputi glasnika Stefanu Vukčiću koji je trebao da mu prenese poruku da ne napada ta mjesta jer će u suprotnom Republika, shodno sporazumu sa Lazarevićem, morati da poduzme odbrambene mjere. Iz Venecije je takođe bio poslat poklisar vojvodi kojim su ga opominjali da se okane zauzimanja Zete. Mleci su pored toga krenuli sa propagandom među stanovništvom Budve, Bara, Drivasta i drugih despotovih gradova, govoreći im da Republika želi da im pomogne i da bi trebali da prema njoj pokažu dobru volju. Pored toga, Sinjorija (mletačka vlada) je donijela odluku da Mleci, kao i skadarski kapetan, trebaju da održavaju vezu sa Stefanom Kosačom preko kotorskog kneza.

Rukovodstvo Mletačke Republike namjerno je zanemarilo činjenicu da samo dvije godine ranije je Stefan Vukčić tražio stričev Kotor i da je za njega Sinjoriji nudio ušće Neretve, kao i to da su se sami Kotorani njima povinovali, što jasno nije bio slučaj sa Barom, Budvom, Drijevima i drugim gradovima. Mletačka se pravila gluva i na pet zahtjeva koje je početkom avgusta 1441. godine podnio Stefanov poslanik. To je dovelo do toga da bosanski vojvoda tokom prepiske sa Kotorom tokom novembra 1441. godine zatraži da se Mlečani povuku iz Zete. Ubrzo zatim kotorski knez je poslao izvještaj mletačkom Senatu da je Kosača odbijen od Budve, Luštice i ostalih predijela donje Zete, koji su branjeni od strane Mlečana. Uz to je knez naveo da je primio i poruku od despota Đurđa Brankovića da prihvati pomenuta zetska mjesta. Mletačka vlast je bila zadovoljna ovim razvojem situacije, pa je naredila da u međusobnoj saradnji knez Kotora i kapetan Skadra pokušaju održati u vlasti bivša despotova mjesta. Takođe, su htjeli da pod svoju vlast stave i Stefanicu Crnojevića, što je po njihovim proračunima on mogao prihvatiti.

Stefan Vukčić Kosača se tokom 1441. godine marljivo pripremao za pohod i naročito je vodio računa o svojoj mladoj mornarici. Izrađivao je brodove i barke u Drijevima, sa ciljem da se Mletačkoj i bilo kom drugom neprijatelju može suprostaviti i sa mora. Sa pravom su i Dubrovčani strahovali od mogućnosti njegovog napada jer su bili okruženi njegovim zemljama, ali nije bilo razloga za brigu jer vojvoda nije spremao plovila na brzinu i nije bio toliko spreman da se upusti u morski pohod protiv njih. Pored toga, imao je problem gdje da smjesti svoju flotu pa su mu Dubrovčani bili potrebni kako bi mu dozvolili da jedan dio arsenala usidri kod njih. Međutim, nije dobio pristanak jer Dubrovnik je htio ostati neutralan predosjećajući sukob oko Zete sa Mlečanima, koje nijesu željeli razljutiti.

Postepeno se odnos sa Mlečanima još više zaoštravao. Naime, oni su apelovali na sultana da im izda potvrdu o pravu da preuzmu ranije pomenuta despotova mjesta, kao i da zabrani vojvodi Stefanu Vukčiću da napada mletačku teritoriju. Međutim, svi njihovi pokušaji su bili bezuspješni jer je marta 1442. godine bosanski vojvoda zajedno sa Stefanicom Crnojevićem krenuo u pohod na Bar. Po svemu sudeći zauzeo ga je bez velikih teškoća i 20. septembra 1441. godine upravu na njim su preduzeli Marko i Mirko Boris, koji su bili gospodari Oboda. Ako uzmemo u obzir oskudne dubrovačke vijesti prije bi se moglo zaključiti da je među Baranima bilo unutrašnjih sukoba i nereda, nego da je vojvoda Stefan sa svojom vojskom morao žestoko opsijedati grad.

Kada se među Mlečanima saznalo da je bosanski vojvoda zagospodario Barom i razvio široku djelatnost na pridobijanju ostatka Primorja, Sinjorija je shvatila da se mora otpočeti sa pregovorima kako sa njim, tako i sa njegovim saveznicima Crnojevićima. Ovoga puta Republika je planirala da upotrijebi i vojnu snagu ukoliko to bude neophodno, stoga su radili na pripremanju svoje flote. Napravili su plan da njihov kapetan Alviz Loredan otplovi u Zetu i usidri se u Boki Kotorskoj na duže vrijeme, što je on i učinio 11. juna 1442. godine. Bilo je odlučeno da se silom ili milom zauzme Bar koji je bio u rukama bosanskog vojvode. Međutim, tada se dogodilo nešto neočekivano. Naime, u Mletačkoj su se pojavili poslanici Stefana Vukčića koji su govorili da je njihov gospodar spreman da im prepusti čitavu donju Zetu i Drivast. Trenutna vjera Mlečana u ovaj prijedlog razbila se jako brzo jer su došle vijesti iz Kotora po kojima je bosanski vojvoda početkom juna 1442. godine, zajedno sa Stefanicom Crnojevićem opustošio Budvu. Tada su odlučili da se suprostave i naredili su preko kotorskog kneza stanovništvu da se naoruža, kako bi se Kotor osposobio za odbranu.

Tokom tog perioda došlo je do rascijepa i u porodici Crnojevića jer je Stefanica pomagao bosanskom vojvodi, ostala tri brata su odbila da imaju sa njim bilo kakvu saradnju. Mletačka je u tome vidjela ključ za svoj uspjeh u Zeti i uzela je pod svoju zaštitu Crnojeviće. Republika je znala da je ovaj događaj mogao djelovati zarazno i na ostale gospodare gornje Zete, pa se trudila da i njih okrene protiv bosanskog vojvode, a takođe su radili i na zavjeri Barana i Drivaštana protiv Stefana.

Nakon toga je uslijedio početkom jula 1442. godine period pregovora između Mlečana i Stefana Vukčića Kosače, koje je su sa mletačke strane vodili Marko Zeno, kapetan Alviz Loredan i kotorski knez. Oni su odlučno zahtijevali Drivast, Budvu i one Crnojeviće koji su pristajali da stupe u njihovu službu. U tom periodu Budvu je držao zetski mitropolit, koji je nije predavao ni Mlečanima ni Stefanu, pregovarači su odlučili da mu ponude neke nagrade ukoliko Republici preda grad. Bosanski vojvoda tokom ovih pregovora nije imao uspjeha pa je odlučio da napusti Zetu, jer nije imao snage i sredstava za dugo ratovanje. To je Veneciji omogućilo da na miru sprovede svoje planove. Veoma brzo Budva, koja je bila nešto ranije opustošena od strane bosanskog vojvode, predala se podanicima krilatog lava 1. avgusta 1442. godine. Kotorski knez je sam vodio brigu o ovom gradu, a uspio je da pripoji svom distriktu i Luštice, Bogdašiće i Lješeviće. Šta se dogodilo sa zetskim mitopolitom, koji je kao što sam napomenula držao Budvu, nije poznato. Ubrzo nakon predaje Budve prišli su Mlečanima i tri brata Crnojevića, a kotorski knez, Marko Zeno i kapetan Alviz Loredan priznali su im posjede. Njihovim primjerom su krenuli i stanovnici Lastve u Paštrovićima.

Na drugoj strani, u Sakdru, preduzeo je široku akciju Franćesko Kvirin. Dok je vršio vojne pripreme on je pregovarao sa družinama iz Drivasta, Bara, Mataguža i Gornje Zete. Ne čekajući napad opština Drivast je poslala svoje predstavnike da pregovaraju sa Kvirinom, koji je prihvatio sve uslove za predaju grada i 5. avgusta 1442. godine se obavezao da će poništiti sve mletačke presude protiv pojedinih stanovnika. Poslije zauzimanja Drivasta, Frančesko Kvirin je vršio pripreme za napad na Bar. U svojim nastojanjima je uspio da znatan dio Zabojane prizna vlast skadarskog kneza i na svoju stranu su prevele mnoge ratničke družine. Pošto je svački episkom Pavle pomagao Mlečanima, Stefan Vukčić Kosača je odlučio da popali sve njegove kuće u Svaču.

Imajući u vidu ovu podršku koju su Mlečani dobili, jasno je da je Franćesko Kvirin krenuo na Bar sa uvećanim snagama. Uz put su mu prilazile i nove grupe i družine, a on dok je držao bar pod opsadom, tokom septembra 1442. godine, nije mnogo razmišljao kako će ih nagraditi zato što su se odmetnuli od bosanskog vojvode. Zbog svih ovih događaja bosanski vojvoda Stefan Vukčić je uvidio da more poduzeti neke mjere, pa kako bi dobio na vremenu preko kotorskog kneza je nudio pregovore i tražio propusnice za svoje poslanike. Senat, kako je bio upoznat sa uspjesima u Zabojani, odlučio je da ne izdaje propusnicu do septembra jer su računali da će Bar do tada biti zauzet. Međutim, Stefan Vukčić se neočekivano pojavio sa vojskom. Prema vijestima iz mletačkih hronika skadarski knez je protivniku nanio velike gubitke, ali ipak nije uspio da zauzme grad. Bosanski vojvoda se sa svojom vojskom približio Skadru i to je svakako omelo mletačko zauzimanje Bara. Na kraju se povukao iz Zete i zamolio je Dubrovčane da posreduju kod Venecije za mir, ali su ga oni odbili pa Senat za tu njegovu namjeru nije ni saznao. Sa druge strane i oni sami su se plašili da se bosanski vojvoda ne vrati sa svojom vojskom pa su januara 1443. godine savjetovali skadarskom knezu da sklopi mir, čak i u slučaju da se moraju odreći Bara.

Međutim vojvoda Stefan nije poštovao primirje koje mu je bilo prijeko neophodno. Prije 8. januara 1443. godine izveo je nov napad na skadarsku okolinu. Ratno stanje između vojvode i Republike je potrajalo još nekoliko mjeseci, sve dok Mlečani nijesu tokom proljeća 1443. godine na juriš zauzeli Bar. Nakon toga im se pokorio i Stefanica Crnojević, za koga je Senat nešto ranije naredio knezu u Kotoru da ga prevede mitom na njihovu stranu, pa se na taj način zastava zemlje krilatog lava zavijorila od rijeke Bojane do Kotora. Pored toga Senat je donio odluku da se opustoše svi Vukčićevi posjedi, kao i da se ispita mogućnost rušenja neke njegove tvrđave koju je dizao u blizini Kotora.

Sasvim je jasno da Stefan Vukčić Kosača više nije imao mogućnosti da bilo šta preduzme u donjoj Zeti. Nije bio ni u boljoj poziciji u gornjoj Zeti gdje su mu ostali utvrđeni gradovi Medun i Soko, sa posjedima Stefanice Crnojevića. Međutim, tu nije bio kraj njegovim mukama jer je novembra 1443. godine umro srpski kralj Tvrtko, a njegov nasljednik kralj Tomaš je zauzeo Stefanov trg Drijeva. Pored toga, okupio je oko sebe vlastelu koja je bila neprijateljski raspoloženi prema Vukčiću u namjeri da ga u potpunosti uništi. Ovaj kralj, u prijateljstvu sa Republikom, omogućio je Mlečanima da od Stefana oduzmu gradove Omiš i Poljica. Vojvoda se nije mogao nadati u tom trenutku ni turskoj pomoći , jer su se oni borili protiv ugarskog kralja, srpskog despota i Janka Hunjadija. Stoga je u potpunosti jasno zašto bosanski vojvoda nije više bio u mogućnosti da posvećuje pažnju Zeti.

Tokom promjene odnosa na Balkanskom poluostrvu, Stefan Vukčić Kosača je dobio tursku pomoć jer se srpski kralj Tomaš za vrijeme protivturskih priprema u Ugarskoj približio kralju Vladislavu. Na taj način je bosanski vojvoda popravio svoj položaj u Bosni i ostalo mu je još da popravi srdačne odnose sa Đurđem Brankovićem. Svakako da je to odgovaralo i srpskom despotu jer mu je trebao saveznik, između ostalog, i za obnovu izgubljenih posjeda u Zeti. Njih dvojica su se u oktobru 1444. godine izmirili i sklopili savez koji je definitivno ugrožavao mletački položaj u Zeti. Već u novembru iste godine despotove snage su ušle u Medun i Soko, tvrđave koje su do tada držale Vukčićeve posade. Može se pretpostaviti da je i istaknuta zetska vlastela bez teškoća primila promjenu i bez otpora prihvatila vlast Đurđa Brankovića. Mletačka je veoma brzo bila informisana o ovim događajima preko skadarskog kneza, ali je Senat odlučio da ne sakuplja odmah vojsku dok ne pribere više podataka, a i željeli su da žive u miru sa srpskim despotom. Tokom pregovora sa Mlečanima Stefan Vukčić nije uspio da povrati gradove Omiš i Bar, ali je ipak dobio od njih obećanje da će dobiti natrag svoje kuće u Mlecima, Zadru i Kotoru, uz redovnu isplatu kotorske provizije. Svi ovi dogovori su ovjereni i ugovorom koji je datiran na 23. avgust 1445. godine.

Nakon tih događaja vojvoda Stefan se 1448. godine priklonio Turcima i srpskom despotu Đurđu Brankoviću u napadu na kralja Tomaša. Upravo taj raskid sa srpskim kraljem Stefan je iskoristio da istakne svoje visoko mjesto u bosanskoj državi pa se iste godine proglasio hercegom. Svakako da je ova titula imala utvrđenu vrijednost u evropskoj feudalnoj hijerarhiji i u potpunosti je odgovarala Stefanovom položaju jer sam nije bio vezan za neki određeni grad već za šire područje. Prvobitno se nazivao hercegom humskim i primorskim što se može vidjeti iz njegovih prepiski sa Dubrovčanima. Nešto kasnije titulisao se „Hercegom od sv. Save“, čime se očigledno pozivao na tradiciju i nasljeđe Nemanjića, jer je u svom posjedu držao manastir Mileševu gdje se nalazio grob sv. Save. Moguće je i da je došao na ovu odluku jer je Rastko Nemanjić upravo vladao Humskom zemljom. Pomenuta titula se u dubrovačkim izvorima može pratiti od početka 1449. godine, naročito od aprila mjeseca. Definitivno ovaj čin govori u prilog činjenici da su Kosače isključivo i samo srpska vlastelinska porodica.

Herceg Stefan je od proljeća 1449. do jeseni 1450. ponovo ratovao sa kraljem Tomašem, a početku 1451. godine njih dvojica su se kratkotrajno izmirili. Iako je u očima savremenika herceg bio turski čovjek, on je taj svoj položaj skupo plaćao jer je morao, pored ostalog, čak da plaća sultanu kako bi potvrdio svoje posjede. Zbog svega toga suočavao se sa velikim troškovima, pa je veliku pozornost poklanjao traženju finansijskih izvora. To se najviše odnosilo na ubiranje carina i poreza za robu koja se prenosila kroz njegove zemlje, monopol na promet soli, kao i proizvodnja vunenih tkanina u Novom, koji je bio jedan od gradova u kome je najčešće stolovao. Ova njegova politika vodila je u sve zategnutije odnose sa Dubrovnikom, a kriza je dosegla svoj vrhunac u julu 1450. godine kada su Dubrovčani zabranili svojim trgovcima da trguju po hercegovim zemljama. Zabrana je Stefana teško pogodila, iako je poslovao i sa drugim gradovima, pa je pokušao pregovorima da sredi situaciji ali sve je bilo neuspješno. Stoga je, nakon što je dobio dopuštenje od sultana Mehmeda II, pred kraj juna 1451. godine zauzeo Konavle, osim Sokola i Cavtata, a u julu Župu Žrnovicu. To je dovelo do novih pregovora koje su pokrenuli Dubrovčani koji su doveli do primirja. Istodobno su Dubrovčani protiv Stefana poduzimali diplomatske korake, a na ruku im je išao razdor između Stefana i njegovog sina Vladislava, koji im je obećao da će se pobuniti protiv oca. To je dovelo do novih sukoba, pa je herceg s vojskom krenuo u opsadu grada, dok su Dubrovčani okupili oko sebe kralja Tomaša i despota Đurđa, kojim su predlagali da od sultana otkupe despotove zemlje. Sve ovo je navelo hercega da se čvršće veže za Veneciju, kojoj je bez uspjeha nudio da zajedno napadnu Dubrovnik. Iako je sultan naredio Stefanu da prekine sa napadima na Dubrovčane i da im vrati sve što je oteo ipak do mira nije došlo. Stefanovi neprijatelji su nakon toga u martu 1452. godine sklopili savez sa vlastelinom sa područja Huma Ivanišem Vlatkovićem protiv hercega, a njemu je težak udarac zadala pobuna sina Vladislava koji je uspio da zavlada čitavim Humom.

 

Olakšanje za hercega Stefana je nastupilo kada je Venecija na njegov nagovor od srpskog kralja zauzela Krajinu, ali sina ipak nije uspio poraziti. Svi ovi sukobi su okončani potpisivanjem mirova 1453. sa Vladislavom i 1454. godine sa Dubrovčanima, a da ni jedno od pitanja koja su opterećivala njihove odnose i izazvala rat nije bilo riješeno. Kasnije je ponovo došlo do sukoba sa srpskim kraljem, koji su riješeni početkom 1454. godine, iako je nepovjerenje među njima ostalo. Kako su Turci počeli upadati u njegovu zemlju, izmirio se i sa novim srpskim kraljem Stefanom Tomaševićem 1461. godine. Nakon pada Bosne 1463. godine njegove zemlje su postepeno osvajane od strane Turaka, pa su hercegu ostali posjedi oko donje Neretve, te gradovi Novi i Risan sa okolinom, a u unutrašnjosti grad Ključ. U mart 1466. godine se razbolio, da bi 22. maja iste godine u Novom i umro. Koliko se može tvrditi herceg Stefan Vukčić Kosača nije sebi odredio nasljednika, ali je to jedino mogao biti njegov srednji sin Vlatko jer je sa najstarijim Vladislavom, kao što sam napomenula, bio u sukobu, a treći najmlađi sin Stefan je još uvijek bio dijete.

Herceg Stefan Vukčić Kosača je bio pravoslavni crkven čovjek, a njegov duhovnik i skoro stalni povjerljivi pratilac je bio mileševski episkop David. To se vidi i po građenju pravoslavnih hramova kao što je, npr., njegova zadužbina crkva Svetog Georgija u Sopotnici kod Goražda, gdje i danas stoji natpis na kamenoj poloči iznad ulaza: „U 6954 (1454) ja rab Hristu Bogu gospodin herceg Stefan podigoh hram Svetoga Velikomučenika Hristova Georgija, molite se njemu da se pomoli za mene grešnog Vladici mojemu Hristu“. Stefan je podizao i druge crkve, kao crkvu Svetog Luke u Smokovcu u Boki, crkvu Svetog Srđa i Vakha iznad Herceg Novog, i kako izgleda najstariji dio hrama manastira Dobrićeva ispod Sokola. Dobro je poznato da se u latinskim, prije svega dubrovačkim, izvorima herceg ipak označava kao „pataren“, zapravo sljedbenik učenja crkve bosanske. Međutim, u načelu, pomenuti izvori u ovom smislu imaju donekle ograničenu vrijednost. Oprezniji istraživači uočavaju veću ili manju tendencioznost latinskih izvora koji Kosaču optužuju za patarenstvo. Slično je bilo i u slučaju hercegovih potomaka, a i znatno kasnije. Upravo zbog toga možemo naići na mnoge podatke koji upućuju da je Stefan bio pripadnik crkve bosanske, međutim jasno je da je on samo bio upućen na saradnju sa sposobnim i uticajnim predstavnicima pomenute crkve bez ikakvih konfesionalnih uvjerenja. Samim tim treba spomenuti da su i hercegove veze sa katoličanstvom bile, po svemu sudeći, motivisane isključivo političkim razlozima i ticale su se samo interesa. Sa druge strane u srpskim pisanim izvorima se nigde ne spominje kao jeretik. Svakako nije na odmet spomenuti da oblast sa koje potiču Kosače, Gornje Podrinje sa Fočom, je ulazilo u sastav srpske srednjovjekovne države i bilo je pod okriljem zapadnih srpske autokefalne crkve. Imajući to u vidu može se zaključiti da je u toj oblasto pravoslavlje imalo duboke, povremeno ozlijeđivane, ali uvijek obnavljane korijene. Reklo bi se zato da je sasvimm opravdano zaključiti da je Stefan Vukčić Kosača, kao i njegovi preci, pripadao pravoslavlju i da je njegova porodica isključivo srpskog porijekla.

 

AUTOR TEKSTA: Milena Mihaljević

AUTOR SLIKE: Vojin Spasojević

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg

Ključne riječi:

Hum srednji vijek Srbi