STARI GRAD SAMOBOR | Plemenito

STARI GRAD SAMOBOR | Plemenito

STARI GRAD SAMOBOR


slike

STARI GRAD SAMOBOR
STARI GRAD SAMOBOR
STARI GRAD SAMOBOR

Samobor spada u manji broj velikih tvrđava u Bosni i Hercegovini, sa razuđenim i rasčlanjenim prostorom kao što su Bobovac i Jajce-kraljevske prijestonice, Borač - središte čitave oblasti, te  Ključ na Sani ili Bokševac  - centri svojih okolina. Stari grad Samobor zauzima površinu veću od jednog hektara. Sticajem posebnih prilika ovaj grad se razvio u centar svoje okoline.


Reljef na kome je sagrađeno utvrđenje je kos i stjenovit, sa uskim prolazima i manjim platoima. Takvoj konfiguraciji terena je prilagođen  vrlo razuđen oblik ovog utvrđenog grada. Iako je jako razrušen, Samobor je najočuvanije utvrđenje koje je pripadalo Kosačama u Gornjem Podrinju. Na pojedinim tačkama grad je širok od 350 do 400 m. Južni, sjeverni i istočni dio utvrđenja  bio je samo djelimično opasan jer su litice bile dovoljna i efikasna zaštita.

Stari grad Samobor se nalazi na stjenovitom vrhu brda, na jednom od obronaka Borovske planine, iznad ušća rječice Janjine u Drinu. Sa najviše tačke grada, koja se nalazi na sjeverozapadnom kraju, mogla se kontrolisati cesta koja vodi dolinom Drine, kao i lokalni put koji vodi dolinom Janjine. Hridina na kojoj je grad, strmo se ruši od sjeverozapada prema jugozapadu i jugoistoku. Krajem 19.vijeka na toj strmoj ravni unutar gradskih bedema mještani okolnih sela su koristili gradsko zemljište za uzgajanje žitarica, trave i voća. (Delić, 1892, 263). Pristup na grad moguć je sa puta koji vodi dolinom Janjine, uz relativno strm uspon pješačenjem od oko jednog sata. Na otprilike pola puta pješačenja nalazi se lijepa zaravan bogata vodom iz obližnjeg izvora, na kojoj je bilo selo Vinje. Odavde se dolazi na srednjovjekovnu trasu puta koja vodi do ulaza u grad Samobor. Napornim usponom u Samobor može se pješke stići iz Međurječja do sela Vinje i dalje do Samobora. Pretpostavlja se da je ova potonja, bila trasa srednjovjekovnog puta iz Međurječja na grad Samobor, dugačka 4-5 km. Jedini pristup gradu je sa jugozapada, jer na ovom mjestu, teško pristupačnu hrid na kojoj se nalazi utvrđenje, sa sjeverozapada dijele neprohodni klanci i vrleti od masiva Borovske planine, a sa  jugoistoka, istoka i sjeveroistoka protegla se velika klisura. U srednjem vijeku je od Dubrovnika do Samobora trebalo 3-4 dana jahanja.

Oblast gornjeg Podrinja, koje se prostire oko gornjeg toka rijeke Drine, pominje se kod popa Dukljanina sredinom krajem 13. vijeka. Od tog vremena može se pratiti politički i privredni značaj ovog regiona, bilo da se nalazio u okviru  države Nemanjića ili Kotromanića. Ova oblast je pripala državi Kotromanića 1373. godine kada su  ban Tvrtko i  knez Lazar savladali Nikolu Altomanovića i sprorazumno podijelili njegove teritorije. Samobor se nalazio u srednjovjekovnoj župi Pribud. Naročito je važna činjenica da su se u blizini Samobora nalazili razvijeni trgovi Foča i Goražde (Kojić-Kovačević, 1978, 106). Krajem 14. vijeka, kada su počeli jačati oblasni gospodari, oblast gornjeg Podrinja pripadala je porodici Kosača. Pod njenom vlašću ostala je sve do pada pod osmansku vlast 1465. godine. Stari grad Samobor se prvi put spominje 1397.godine. Sagradio ga je Sandalj Hranić. Samobor je bio jedan od najomiljenijih gradova Kosača. Češće se spominje u dokumentima iz prve polovine 15.vijeka, u vezi sa boravkom dubrovačkih izaslanika kod Sandalja Hranića. U dokumentu od 13.01.1423. u itineraru jednog dubrovačkog poslanstva spominje se i podgrađe Samobora, gdje su se  dubrovački emisari sreli sa Sandaljem (Jireček, 1951, 63). U sličnom kontekstu Samobor se pominje 19.01.1428, 1430. i 1435. godine (Jireček, 1951, 63, 67; Kojić-Kovačević 1978, 101, nap. 106). Grad Samobor i njegovo podgrađe nisu bili često odredište trgovačkih karavana. Do 1435. godine u istorijskim izvorima samo su zabilježena tri karavana koja su imala odredište u Samoboru (Kojić-Kovačević, 1978, 101; ista 1981, 117-118).

Samobor je bio i jedan od glavnih gradova hercega Stefana Vukčića Kosače koji je naslijedio svog strica Sandalja Hranića 1435. godine. Grad Samobor u župi Pribud pominje se u povelji  aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa V od 19.02. 1444. godine, kojom potvrđuje Stefanu Vukčiću Kosači poimenice njegove nabrojane posjede. U dvije povelje sličnog sadržaja pominje se grad Samobor sa  okolinom: prva povelja je izdata 20. 01. 1448. od “rimskog kralja Fridriha III; druga izdata 01.04.1454. opet od kralja Alfonsa V (Dinić, 1978, 178). Herceg Stefan je izdao jednu povelju 13. 10. 1461. g.u obližnjem Međurječju. U vrijeme hercega Stjepana, češće se u istorijskim izvorima spominje Samobor u periodu nadiranja Osmanlija tokom 1465. i 1466. godine. U decembru 1464. godine mađarski kralj Matija Korvin je zauzeo Jajce od Osmanlija. Pri tome su mu pomogli herceg Stefan i sin mu Vlatko. Kralj Matija je hercegu povodom toga obećao pomoć posadi ugroženih gradova, jer je i sam imao već plan da zauzme Zvornik. Kako kralj Matija nije slao obećanu pomoć, herceg mu je predložio da pošalje svoje posade i uzme pet hercegovih gradova čiji je položaj bio osobito težak (Ćirković, 1964, 261-261). U aprilu 1465. herceg je još držao grad Samobor, pored nekih susjednih gradova u istočnoj Srbiji i Podrinju, ali ne zadugo. U kasno proljeće te godine, osmanska vojska je, pod komandom bosanskog sandžakbega Isa-bega Ishakovića, prodrla  u zemlje hercega Stefana. Od hercegovih gradova u Gornjem Podrinju prvi je, u njihove ruke pao Samobor (Dinić, 1978, 260; Šabanović, 1982, 44). Herceg Stefan piše dubrovačkoj vladi 10.III 1466.da je Samobor izgubljen i osvojen od Osmana (Vego, 1957, 103). Ni u ovom posljednjem periodu hercegove vlasti u Gornjem Podrinju podgrađe Samobora se nije razvilo u jači trgovački centar, a sasvim rijetko, i u malim iznosima,  njegovi stanovnici se zadužuju u Dubrovniku (Kojić-Kovačević, 1978, 101, nap.105 i 106; 243, nap. 80). Nije razjašnjeno gdje se nalazilo podgrađe Samobora.

Prema popisu iz 1469. godine Samobor je pripadao vilajetu Hersek, dijelu Bosanskog sandžaka. Kako je Samobor imao značaj za širu okolinu, po uspostavljanju nahija, postaje središte nahije Pribud ili Samobor. (Šabanović, 1982, 120). Vilajet Hersek bio je, kao vojno-politička jedinica, podijeljen na dva seraskerluka, dvije vojne komande. Na čelu seraskerluka u kojem se nalazila nahija  Samobor bio je serasker Senkur. U sudsko-administrativnom pogledu, ovaj vilajet je bio podijeljen na dva kadiluka: Drina i Blagaj. Nahija Samobor je pripala kadiluku Drina, koji je obuhvatao područje Gornjeg Podrinja, sa sjedištem u Foči. Između 1572. i 1582. izdvojilo se Čajniče iz nahije Samobor ili Pribud i fočanskog kadiluka. Osnovan je čajnički kadiluk u kome se spominju nahije Samobor, Pribud, Međurječje i Duboštica. Čajnički kadiluk se, 1667. godine izdvojio iz hercegovačkog i pripojen je bosanskom sandžaku. Nahija pod dvojnim imenom Samobor ili Pribud se spominje sve do 18. vijeka. Početkom tog vijeka kadiluk Čajniče se opet nalazi u Hercegovačkom sandžaku (Šabanović, 1982,136-137, 139, 195, 230). Od zauzeća do 1832. godine, kada je utvrđenje napušteno, Osmani su u njemu držali stalnu posadu na čelu sa dizdarom. U gradu su oko 1800.g. bila tri roda vojske: 20 mustahfiza (čuvari tvrđave, timarnici), 18 džebedžija (oružari) i nepoznat broj tobdžija. (Kreševljaković, 1953, 11).

 

IZVOR: Komisija/Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, Predsjedavajuća komisije Dubravko Lovrenović, objavljeno u Službenom glasniku BiH, broj 60/08.

PRIREDIO I PRILAGODIO ZA SAJT: Boris Radaković 

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg

Ključne riječi:

Grad Gradina Srednji vijek