SREDNjOVJEKOVNO MRAMORJE KAO ISTORIJSKI IZVOR NA PRIMJERU SPOMENIKA SELA VOĐENI | Plemenito

SREDNjOVJEKOVNO MRAMORJE KAO ISTORIJSKI IZVOR NA PRIMJERU SPOMENIKA SELA VOĐENI | Plemenito

SREDNjOVJEKOVNO MRAMORJE KAO ISTORIJSKI IZVOR NA PRIMJERU SPOMENIKA SELA VOĐENI

Apstrakt: Na primjeru srednjovjekovnog mramorja (stećaka) sela Vođeni i okoline, uz korišćenje pomoćnih istorijskih nauka heraldike, toponomastike i onomastike, pokazaćemo neke od mogućnosti upotrebe ovih nadgrobnika kao istorijskog izvora. Područje ljubinjskih sela Vođena i Kruševice u drugoj polovini XV vijeka naseljavali su vlasiUgarci. Na čelu katuna vlaha Ugaraka 1477. godine, nalazio se katunar Radonja Grubačević. Nazivi nekropola Krletin greb i Grubačev kamen, govore o trajnijem smještaju vlaha Ugaraka na ovome području. Vlasi Ugarci od 1419. godine, priznaju Sandalja Hranića, kao svoga sizerena, dok su do tada vjerovatno bili vazali bosanskog kralja, a do 1403. godine, moguće i Radiča Sankovića. O vlasti Sankovića nad posmatranim područjem govori nam i krst u Vođenima u čijem centralnom dijelu prepoznajemo grb ove porodice.

Ključne riječi: Mramorje/stećci, Vođeni, vlasi Ugarci, Krletin greb, Grubačev kamen.

Selo Vođeni smješteno je duž  južnog oboda ljubinjskog polja (Mihić, 197, p. 507), oko 2-3 kilometra  od sjedišta opštine.

U dostupnim istorijskim vrelima, selo se prvi put, pominje u turskom popisu iz 1475-77. godine, (Aličić, 1985, p. 116-117). Vođeni su tada zajedno sa Kruševicom popisani kao džemat Radonje, sina Grubača u kome je popisano 53 doma oženjenih i 5 domova neoženjenih, sa napomenom da zimuju u pomenutim selima, a da ljetuju u Zelengori (ibid, p. 117). I danas se Vođenski katun nalazi u Kotlanici na planini Zelengori (Dedijer, 1991, p. 277) (Mihić, 1975, p. 507).

Katunara Radonju Grubačevića, zajedno sa još jednim popisanim vlahom njegovog katuna, Vukačom sinom Cicerine, srećemo i jula 1461. godine, ovoga puta sa izričitom napomenom da se radi o vlasima Ugarcima ...Radogna Grubaceuich et Vocazius Cechernichii de Ugarci dohanerii ad Ledenice comitis Vladissaui (Kurtović, 2009, p. 161).

Da se radi o vlasima Ugarcima sugeriše nam i ime Radoja sina Ugarka, koji je popisan u katunu Radonje Grubačevića (Aličić, 1985, p. 116).

Radoja Ugarkovića zvanog „Soda“ srećemo i u dubrovačkoj izvornoj građi sa napomenom da je sa područja Ljubinja. (Dinić, 1967, p. 145).

Sada, kada smo sa priličnom sigurnošću utvrdili da su na području Vođena u drugoj polovini XV vijeka živjeli vlasi Ugarci, obratićemo pažnju na jedan lokalitet koga mještani nazivaju Krletin greb (grob) (Dedijer, 1903, p. 277) (Mihić, 1975, p. 507). U blizini kuća, ispod ceste na jednome kamenom tumulusu nalazi se nekropola sa 4 srednjovjekovna mramora. Na gornjoj horizontalnoj strani jedne ploče prikazani su pravougaoni štit, sa mačem ispod njega i pokraj štita luk sa strijelom (Bešlagić, 1965, p. 118-119).

Krletin greb poviše Vođena

Ova heraldička kompozicija govori da je ovo vjerovatno grobno mjesto nekoga srednjovjekovnog ratnika. Prema legendi koja se može čuti u selu, pod ovom pločom počiva izvjesni „vojvoda Krleta“, dok preostala tri spomenika pripadaju njegovoj supruzi i djeci.

Osvrnućemo se ponovo na spisak vlaha džemata Radonje, sina Grubača, ividjeti da je među neoženjenim vlasima popisan i Radovan sin Krljata (Aličić, 1985, p. 117), i najvjerovatnije da je Krletin greb, grobno mjesto njegovog oca. Ukoliko je ova pretpostavka tačna, onda Krleta 1477. godine, nije više bio među živima, jer ga ne nalazimo popisanog u katunu Radonje Grubačevića.

Ukoliko zanemarimo titulu „vojvode“, koju je lokalno stanovništvo dodijelilo Krleti želeći valjda na taj način da objasni porijeklo imena sela, vidimo i na ovome primjeru da je toponomastika kroz lokalno predanje, sačuvala uspomenu na nekadašnje žitelje, davno nakon što je iščezla svaka uspomena na vlahe Ugarke.

Vidjeli smo da su Vođeni stanište vlaha Ugaraka u drugoj polovini XV vijeka, ali da li bi se, ova tvrdnja mogla odnositi na jednu generaciju ranije?

Možda nam u traženju odgovora na ovo pitanje može pomoći naziv još jednoga lokaliteta sa srednjovjekovnim mramorjem. Ispod sela Grablje, u vrhu ljubinjskog polja nedaleko od Vođena, na blago podignutom terenu situirane su manje srednjovjekovne nekropole na tri mjesta. Ovaj lokalitet je kod obližnjih stanovnika poznat pod imenom Grubačev kamen, a vidljivi su i ostaci crkve sa istočnom apsidom (Bešlagić, 1965, p. 117) (Mihić, 1975, p.  511) (Ratković, 2002, p. 39).

Grubačev kamen

Iako se nigdje izričito ne navodi, na osnovu patronimičkog prezimena Grubačević, vođensko-kruševački katunar Radonja je vjerovatno sin Grubača Obradovića, a unuk katunara Ugaraka Obrada Borojevića.

Katunar Ugaraka Obrad Borojević prvi put se pominje u izvorima krajem juna 1419. godine, u davanju obaveze na vjernost vojvodi Sandalju Hraniću (Kovačević-Kojić, 1973, p. 229-233). Pored Obrada Borojevića u pomenutom ugovoru pominju se kao jemci još jedanaest lica, oni su izvjesno pripadnici Obradovog katuna. To su Juraj i Radinko Borojević, vjerovatno bliži srodnici Obrada Borojevića, zatim Kaič Bogavčić, Dobrašin Bogetić, Miloš Vukčić, Bratulj Radovčić, Radivoj Čikrić, Milić Musić te Kejčin, Radivoj i Vlatko Dubravčić (Kurtović, 2008, p. 109).

U dokumentu iz aprila 1420. godine, vezano za pljačku jednoga vola i jedne krave, koja se dogodila u Dračevu pomenuta su još tri Borojevića vlaha Ugarka, Radonja, Obrivolja i Dapko (Ibid, p. 109). Vidimo da se u dvije godine u katunu Ugaraka pojavljuje šest Borojevića, ali ne možemo znati da li su i u krvnom srodstvu.

Grubač Obradović pomenut je maja 1421. godine, zajedno sa Obrivoljom Borojevićem, (Ibid, p. 114) vjerovatno svojim stricem. Početkom juna 1426. godine, pominju se kao dužnici Obrad Borojević, Radivoj Dubravčić, Radina Dobrikijević i Grubač Obradović, svi vlasi Ugarci (Ibid, p. 114). Isto društvo, uz Grupka Dobrikijevića „Carinika“ zadužuje se i dan poslije (Ibid, p. 114). Početkom naredne 1427. godine, dužnici su izmirili dio duga, a dio obaveza preuzeli su Obrad Borojević i Grupko Dobrikijević (Ibid, p. 114). Grubač Obradović, zajedno sa drugim navedenim vlasima Ugarcima, pominje se kao svjedok u tužbi iz juna 1429. godine (Ibid, p. 115).

Kako se u XV vijeku ime Grubač često sreće, ne možemo biti sigurni ko je Grubač, čije ime nosi pomenuti lokalitet. Ipak, vidjeli smo da se u tri generacije vlaha Ugaraka pojavljuju, često i zajedno, Obrad Borojević, Grubač Obradović i Radonja Grubačević. Za Radonju Grubačevića dokazali smo i mjesto boravka, što se za Grubača Obradovića i Obrada Borojevića ne može sa sigurnošću tvrditi. Vlasi Ugarci su trajnije bili smješteni na području Ljubomira (Ibid, p. 121), gdje i danas postoji selo njihova imena, ali mi ne možemo pomenute vlahe sa sigurnošću, vezati za ovo područje.

Na osnovu ranije pomenutog dokumenta o preuzimanju vazalne zakletve vidimo da su Obrad Borojević i Nenko Krajsalić od juna 1419. godine, ljudi vojvode Sandalja Hranića (Kovačević-Kojić, 1973, p. 229-233). Postavlja se pitanje čiju vlast su priznavali do ovoga momenta?

Prema dokumentu iz septembra 1403. godine,  u kome se kaže da su u Dubrovnik stigle turme Vgarzich et Pillatouich, Vlachorum regis Bossine (Jireček, 1959, p. 202), može se zaključiti da su u ovome momentu, vlasi Ugarci ljudi bosanskog kralja (Kovačević, 1963, p. 138) (Kurtović, 2008, p. 108). Ipak isti ovaj izvor Jovanka Mijušković tumači na način da je riječ o vlasima Radiča Sankovića (1961, p. 48). Kako je tokom 1403. godine, Dubrovnik u ratu sa bosanskim kraljem Ostojom, na čijoj strani se bori i vojvoda Radič Sanković, iz percepcije Dubrovčana i vojvodini vlasi bili bi vlasi bosanskog kralja, ali kako nismo direktno radili sa ovim izvorom, na ovome mjestu ga nećemo dalje analizirati. Ipak vlast Sankovića nad ovim područjem u drugoj polovini XIV i početkom XV vijeka je neupitna.

Sankovići su se iz oblasti Zagorja i Nevesinja postepeno širili ka jugu, naročito u vrijeme župana i kaznaca Sanka Miltenovića (Ibid, p. 22). Kada se Sanko proširio na ove krajeve nije do kraja razjašnjeno, Dubrovčani su mu isplaćivali mogoriš za 1363, 1364, 1366 i 1367. godinu, što znači da je Sanko bio gospodar Popova Polja 60-ih godina XIV vijeka (Ibid, p. 30). Pouzdano se zna da je Sanko Miltenović bio gospodar i Dabarskog Polja i Trusine, kao i barem jednoga dijela Konavala (Ibid, p. 32), što sa njegovim izvornim oblastima čini jednu neprekidnu cjelinu od Zagorja do mora (s tim što najvjerovatnije nisu imali kopnenu vezu sa Konavlima), u koju svakako spada i selo o kome govorimo.

Zbog sukoba sa banom Tvrtkom, 1366-1367 (Ibid, p. 26-28). i 1368. godine, te prelaska na stranu Nikole Altomanovića, Tvrtko je sa vojskom opustošio oblasti Sanka Miltenovića, a sam Sanko se sa porodicom sklonio u Dubrovnik (Orbini, 2006, p. 150). Kada se Sanko izmirio sa banom ne znamo pouzdano, Orbini navodi da mu je Tvrtko dodijelio malo zemlje oko Nevesinja, dok je ostatak Huma podijelio bosanskoj i humskoj vlasteli (Ibid, p. 150).

Kada je tačno Sanko poginuo ne može se tačno utvrditi, zna se pouzdano da je bio u životu jula 1370, a kao pokojni, pominje se 17.7.1372. godine (Mijušković, 1961, p. 29-30). 

Prema Orbiniju Sanko je ubijen u nekom klancu u Trebinju od strane tamošnjih brđana, zbog svog neopreznog nastupanja i slabe brige za vlastiti život (2006, p. 151).

Marko Vego je u nekropoli Sankovića u selu Biskupu kod Konjica među 16 spomenika na osnovu arheoloških iskopavanja, pokušao da identifikuje grobna mjesta pojedinih članova kuće Sankovića (Vego, 1955, p. 157-166) (Idem, 1957, p. 127-141). Ovi njegovi nalazi, osim u slučaju grobnog mjesta gospe Goislave, što je vidljivo iz epitafa, ne mogu se smatrati relevantnim.

Kao dokaz boravka i vlasti Sankovića nad ovom teritorijom i danas svjedoči jedan oboren krst u Vođenima.

Tragom informacije, da se sa desne strane potoka ispod Vođena nalaze stara groblja (Dedijer, 1991, p. 277) (Mihić, 1975, p. 507), pronašli smo jedan oboren krst sa zidanom grobnicom. Ono što nas ovdje interesuje je simbol u centralnom dijelu krsta u kome, prepoznajemo grb srednjovjekovne vlasteoske porodice Sankovića.

Oboreni krst ispod Vođena

Ovaj simbol, u nauci poznat kao kotva, skoro u potpunosti odgovara grbu na pečatima Sanka Miltenovića, Beljaka i Radiča Sankovića (Ivić, 1910, p. T5) (Acović, 2008, p. 198) (Spasić, Palavestra &Mrđenović, 1991, p. 180) (Anđelić, 1970, p. 63-65). Riječ je o grbu koji je jedan od najmisterioznijih u srpskoj heraldici i postoje razne interpretacije o tome šta simbolizuje (Spasić, et al. 1991, p. 180). Mi se ovdje nećemo baviti njegovim značenjem, već nam je namjera da ukažemo na njegovu istovjetnost ili barem veliku sličnost sa simbolom na krstu u Vođenima, te da tu činjenicu pokušamo smjestiti u istorijski kontekst.

Grb Sankovića, koji se u literaturi uglavnom naziva kotvom, prvi se put pojavljuje na jednome pismu Sanka Miltenovića Dubrovniku nešto prije 1369. godine. Kako je pečat otpao (ili je ukraden), ali se vide njegove konture prečnika 1,5 cm, pored ovoga otiska pečata nacrtan je simbol  identičan kasnijim pečatima Beljaka i Radiča Sankovića   (Anđelić, 1970, p.  63).

Jedini pečat Beljaka Sankovića sačuvan je na povelji od 15.4.1391. godine, (Ibid, p. 63), čiji otisak donosi Aleksa Ivić (1910: T 5; br. 29). Ovdje je grb predstavljen na štitu iznad koga se vidi konop za vješanje štita. Ova kompozicija u vidu nepotpunog grba  (heraldički znak na štitu), vjerovatno predstavlja lični grb župana Beljaka, jer ga Radič nikada nije usvojio u ovakvoj formi (Anđelić, 1970, p. 63).

Pečat župana Beljaka Sankovića na povelji od 15.04.1391.godine (Ivić 1910: T 5; br. 29)

Poznata su dva pečata Radiča Sankovića. Prvi, sa titulom kneza na već pomenutoj povelji koju je 15.4.1391. godine, izdao zajedno sa bratom Beljakom i na još jednoj povelji Dubrovniku koju je izdao sam 15. maja iste godine (Anđelić, 1970, p. 64). Drugi pečat sa titulom vojvode sačuvan je na Radičevoj povelji Dubrovniku od 25.avgusta 1399. godine (Ibid, p. 64).

Pečat kneza Radiča Sankovića  na povelji od 15.04.1391.godine (Ivić 1910: T5; br.28)                               

Pečat vojvode Radiča Sankovića na povelji od 25. 08. 1399. godine (Ivić 1910: T5; br. 33)

Kao što vidimo riječ je o identičnom, ili bar gotovo identičnom simbolu kakav je predstavljen i na krstu u Vođenima.

Da li je i zbog čega, neki pripadnik porodice Sankovića sahranjen u Vođenima, a ne u njihovom porodičnom groblju u Biskupu kod Konjica, mi ne možemo znati. Pretpostavljamo, da su po srijedi, neredi ili ratni sukobi koji bi transport pokojnika do Konjica učinili nesigurnim. Kao mogućnost valja istaći i da neko od vazala na svoj spomenik stavi grb sizerena.

Ono što se nameće kao sigurno je da starost ovoga spomenika ne može biti veća od perioda uspostavljanja vlasti Sankovića nad ovim područjem, odnosno 60-ih godina XIV vijeka, a kao krajnju godinu nastanka, ponudili bismo 1403. kada Sankovići definitivno gube vlast nad ovim područjem.

 

AUTOR: Bojan Turanjanin

 

LITERATURA:

Aličić, A. (1985). Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina. Sarajevo: Orijentalni institut.

Anđelić, P. (1970). Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine. Sarajevo: ANU BiH, Odjeljenje društvenih nauka, Djela, knjiga 23.

Acović, D. (2008). Heraldika i Srbi. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

Bešlagić, Š. (1965). Ljubinje srednjovjekovni nadgrobni spomenici. Naše starine X, 113-163.

Vego, M. (1955). Nadgrobni spomenici porodice Sankovića u selu Biskupu kod Konjica. Glasnik Zemaljskog Muzeja BiH sveska X, 157-167.

Vego, M. (1957). Nadgrobni spomenici porodice Sankovića u selu Biskupu kod Konjica-nastavak. Glasnik Zemaljskog Muzeja BiH sveska XII, 128-151.

Dedijer, J. (1991). Hercegovina antropogeografske studije. Sarajevo: Veselin Masleša.

Dinić, M. (1967). Iz dubrovačkog arhiva, knjiga III. Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, Treće odjeljenje knjiga XVII. Beograd: SANU.

Ivić, A. (1910). Stari srpski pečati i grbovi. Novi Sad: Matica Srpska.

Jireček, K. (1959). Vlasi i Marovlasi u dubrovačkim spomenicima. Zbornik Konstantina Jirečeka I (191-204). Beograd, SANU.

Kovačević, D. (1963). Srednjovjekovni katun po dubrovačkim izvorima. Simpozijum o srednjovjekovnom katunu (121-140). Sarajevo, Naučno društvo Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja 2, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka I.

Kovačević-Kojić, D. (1973). Obaveze na vjernost dvojice katunara vojvodi Sandalju Hraniću. Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine 19 (1970-1971), 229-233.

Kurtović, E. (2008). Dubravčići, vlasi Ugarci sa područja Ljubomira. Istorijski časopis LVII, 107-122.

Kurtović E. (2009). Vlasi Nenkovići. Godišnjak ANU BiH XXXVIII, Centar za balkanološka ispitivanja 36, 153-164.

Mijušković, J. (1961). Humska vlasteoska porodica Sankovići. Istorijski časopis organ istorijskog instituta SANU knjiga XI 1960, 17-54.

Mihić, Lj. (1975). Ljubinje sa okolinom. Šabac: GIP Dragan Srnić.

Orbin, M. ( 2006). Kraljevstvo Slovena. Beograd: Sezam book.

Ratković, A. (2002). Ljubinje srednjovjekovne nekropole i crkvišta, Ljubinje: Opština Ljubinje.

Spasić, D., Palavestra, A. Mrđenović, D. (1991). Rodoslovne tablice i grbovi srpskih dinastija i vlastele. Beograd:  „6 Oktobar“ Pančevo.

 

Summary: On example of the medieval  tombstones in the village Vodjeni and its immediate surroundings, we saw some of the possible use of these monuments as a historical source. In the case of Krleta's tomb the name of the site helped us to prove the presence of vlachs Ugaracs in this area in the second half of the fifteenth century. On the other hand, for the site of Grubac's stone we were unable to give a historical contextualization, even though we offered one possible solution. The existence of the symbol of anchor on cross down the Vodjeni, we made connection with the governing of Sankovic over this area. Accordingly we tried to use the results of heraldry, as auxiliary historical science, to try to situate the emergence of this monument in the period of the second half of XIV or early XV century, without a deeper analysis of the family member Sankovic that rests beneath the cross.

Finally, we can say that the medieval tombstones represents unavoidable historical source, which in comparison with written sources and current historical results and other auxiliary historical sciences, sheds further light on medieval history of Hum.

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg