PRILOG PROUČAVANjU SLIČNOSTI I RAZLIKA IZMEĐU BOSNE I SRBIJE U SREDNjEM VIJEKU | Plemenito

PRILOG PROUČAVANjU SLIČNOSTI I RAZLIKA IZMEĐU BOSNE I SRBIJE U SREDNjEM VIJEKU | Plemenito

PRILOG PROUČAVANjU SLIČNOSTI I RAZLIKA IZMEĐU BOSNE I SRBIJE U SREDNjEM VIJEKU



U proučavanju nacionalne istorije srednjeg vijeka istoriografi su iskazali podjednako zanimanje za pruočavanje identičnih ili bliskih elemenata između ove dvije države, kao i njihovim međusobnim razlikama. Sličnosti su razumljive imajući u vidu etničku srodnost stanovništva obiju država, kao i njihove istorijske početke u ranom srednjem vijeku. Međutim, vremenom su se pojavljivale i brojne razlike izražene u različitim kategorijama posjedovanja baština za vlastelu, specifičnostima državnog i društvenog uređenja bosanske države, kao i u njenoj vjerskoj raznolikosti. Ipak, u proučavanju sličnosti i razlika između Bosne i Srbije u srednjem vijeku čini se da dovoljno pažnje nije obraćeno titulama vlastele. Zbog toga se i nameće potreba jednog ovakvog rada u kome će biti obrađena titula župana sa stanovišta ove teme.

 

Između župana u Bosni i Srbiji postojale su brojne sličnosti i dodirne tačke, ali i znatne razlike proistekle iz osobenosti njihove državne organizacije. U pojedinim periodima srednjeg vijeka do većeg izražaja dolazile su sličnosti, a opet u nekim u prvi plan su izbij ale razlike između župana u našim srednjovjekovnim zemljama. Čak i između župana koji su bili savremenici, a koji su živjeli u različitim državama, primjetne su izvjesne identičnosti ali i razlike, što ovu temu čini vrlo intrigantnom i zanimljivom za proučavanje. Da bismo sagledali ovu temu u potpunosti, neophodno je obratiti pažnju na sve elemente koji povezuju, kao i one po kojima se razlikuju nosioci titule župana u Srbiji i Bosni.

 

U ranom srednjem vijeku župani u Bosni i Srbiji suštinski se nisu razlikovali, što se može objasniti sličnim, ako ne i istim državnim razvojem. I jedni i drugi bili su predvodnici svojih rodova ili načelnici oblasti kojima su upravljali, održavali red i mir, sudili podanicima, skupljali poreze, a po potrebi i vojsku, koju bi predvodili izvršavajući vazalne obaveze prema vladaru. Pored toga, kao jedna od sličnosti između župana Srbije i Bosne tog vremena može se uzeti nasljednost županskog dostojanstva, koja je postojala i u doba razvijenog feudalizma.

 

Ipak, rani srednji vijek donio je i prve razlike između župana Bosne i Srbije. Prije svega to se odnosi na činjenicu da je titula župana sa atributom veliki u Srbiji dostigla vladarski stepen. Ona je ovo dostojanstvo zadržala sve do 1217, kada je Stefan Prvovjenčani krunisan za kralja. Za razliku od Srbije, u Bosni titula župana nikad nije postala vladarskom. Njeni prvi vladari nosili su titulu bana. Iz toga je možda proistekla još jedna razlika. Naime, pripadnicima sporednih grana loze Nemanjića je, po pravu nasljeđa, pripadala titula župana, što sa srodnicima vladarskog roda u Bosni nije bio slučaj.

 

Sličnosti između j ednih i drugih župana uglavnom su prevladavale do sredine XIII vijeka, kada je kralj Uroš sproveo centralizaciju državne uprave, čime su ograničena županska ovlašćenja u Srbiji. Stvaranju razlika između župana u Srbiji i Bosni znatno je doprinio i njegov sin kralj Milutin, koji je krajem XIII i prvih decenija XIV vijeka vizantinizacijom državnog aparata u velikoj mjeri promijenio dotadašnju državnu organizaciju. Njegovim reformama kefalije su, kao vladarevi činovnici, upravljali pojedinim oblastima, dok su u Bosni u to vrijeme, kao i ranije, svojim oblastima nesmetano gospodarili pojedini župani iz starih županskih rodova.

Zahvaljujući tome proces potiskivanja titule župana otpočeo je mnogo ranije u Srbiji nego u Bosni.

 

Sličnost između župana u Bosni i Srbiji ogleda se i u tome što su i jedni i drugi svoje vladare vjerno služili. Za vjernu službu oni su od vladara bili nagrađivani, obično darivanjem zemljišta u baštinu ili dodjelom zvučnijih titula. Naravno, bilo je i više slučajeva nevjere pojedinih župana što, takođe, možemo smatrati sličnošću, budući da su vrhovnog gospodara mijenjali kako župani u Bosni tako i oni u Srbiji. Ipak, u slučaju nevjere postojala je bitna razlika između vlastele uopšte, pa tako i župana, u Srbiji i Bosni. U Srbiji je nevjerni vlastelin plaćao glavom i baština se oduzimala njegovim nasljednicima, dok je u Bosni nevjernik takođe bio kažnjavan smrću, ali je baština ostajala njegovim nasljednicima.

 

Od drugih sličnosti treba spomenuti diplomatske misije koje su podjednako vršili za svoje gospodare i bosanski i srpski župani. Takođe, i jedni i drugi su vršili upravne i sudske poslove i imali svoje pisare, odnosno kancelarije čije je postojanje bilo uslovljeno svakodnevnim potrebama, posebno u doba razvijenog feudalizma.

 

Niko od bosanskih župana uz svoju titulu nije imao atribut veliki, za razliku od Srbije u kojoj bilježimo velike župane: Dragoša, Vratislava, Altomana i Andriju Gropu. Jedana od razlika između župana u našim srednjovjekovnim državama bila je i u tome što su župani u Srbiji svoje baštine poklanjali Crkvi, što u Bosni nije bio slučaj. Tako su župani Maljuša, Radoslav i Vukoslav darivanjem svojih baština doprinosili uvećavanju crkvenog zemljišta.

 

Sličnosti između župana u Bosni i Srbiji ogleda se i u postojanju oblasnih gospodara sa ovom titulom, ali sa izvjesnom razlikom. Dok se u Srbiji župani oblasni gospodari javljaju sa raspadom Carstva, u Bosni njihova aktivnost se bilježi uporedo sa postojanjem zakonite državne vlasti na čelu sa banom, a od 1377. i kraljem, što se može objasniti većim stepenom samostalnosti bosanske vlastele u odnosu na srpsku.

 

Jedna od razlika između župana u Srbiji i Bosni odnosi se, takođe, na oblasne gospodare. Naime, dok je za Bosnu karakteristično postojanje većeg broja župana u službi oblasnih gospodara, sa Srbijom to nije slučaj. Parktično, jedini koji je imao taj status bio je Andrija Gropa, i to samo u početku svoje aktvinosti kada je služio kralja Vukašina, da bi se nakon Maričke bitke i on osamostalio u Ohridu. Ovu razliku objašnjava proces degradacije župana, koji je u Srbiji u vrijeme oblasnih gospodara već zašao u završnu fazu, za razliku od Bosne u kojoj je isti proces ne tako davno otpočeo, a u to vrijeme dostigao određeni stepen u svom razvoju.

 

Razlika između župana bila je i u tome što je nekoliko župana u Srbiji imalo svoj novac. To su činili jedno vrijeme najmoćniji oblasni gospodar župan Nikola Altomanović, zatim veliki župan Andrija Gropa i malo poznati župan Rig. I pored veće samostalnosti koju su uživali, bosanski župani ali ni drugi velikaši zvučnij ih titula nisu kovali svoj novac, što se da objasniti više ekonomskim nego političkim razlozima.

 

Nakon Tvrtkovog krunisanja za kralja Srba i Bosne 1377. u nekim krajevima Bosne položaj župana bio je sličan njihovom položaju u Srbiji u XIV vijeku. To se prije svega odnosi na Trebinje, Konavle i Dračevicu, u kojima je Tvrtko po zauzimanju uspostavio novi sistem uprave. Naime, on te oblasti nije davao u baštinsku svojinu lokalnoj vlasteli, već je u njima postavljao župane kao organe svoje vlasti. Na taj način oni neodoljivo podsjećaju na srpske župane posljednjih decenija Kraljevstva, ali i vremena Carstva, koje su vladari po potrebi premještali iz jednog u drugi kraj svoje države dovodeći ih praktično u položaj vladarevih namjesnika.

 

Jedna od razlika, možda čak i najvažnija, ogleda se u velikoj samostalnosti bosanske vlastele, pa tako i župana u odnosu na centralnu vlast. Potvrdu ovih riječi pružaju podaci o aktivnom učestvovanju bosanskih župana u radu državnog sabora u kome su vrlo često mogli da utiču na vladareve odluke. O samostalnosti bosanskih župana, koja je u vrijeme slabljenja države prerasatala u samovolju, najbolje svjedoči pokušaj župana Beljaka i vojvode Radiča Sankovića da prodaju Dubrovčanima Konavle i Vitaljinu sa tvrdim gradom Sokolom. Njihov pokušaj je propao, jer je bosanski sabor istupio protiv otuđenja državnog zemljišta uputivši vojsku koja je kaznila Sankoviće.

 

Jedna od specifičnosti titule župana u Bosni bila je u tome što se ona širila i među vlaškim stanovništvom u XV vijeku. Poznato je nekoliko takvih primjera koji svjedoče da su Vlasi imali svoje župane sa njihovom ulogom u upravi (župan Medulin u službi Sandalja Hranića), sudstvu (župan Rude sa svojim sudskim stolom) i vojnim pohodima (vojvoda Stjepan Miloradović i župan Đurađ predvodeći voj sku braće Pavlovića u osvetničkom napadu na zemlje kralja Ostoje i vojvode Sandalja Hranića 1416. godine). Istina, titula župana bila je rijetkost među Vlasima. Njihove starješine imale su obično titule knezova ili, u nešto manjoj mjeri, primićura.

 

Između župana u Srbiji i Bosni postoji i razlika koja se tiče postojanja ove titule. U Srbiji titula župana nestaje krajem XIV, odnosno početkom XV vijeka sa reformama despota Stefana Lazarevića i podjelom državne teritorije na vlasti, dok je u Bosni opstala do njene propasti pa čak i poslije toga u prvim decenijama turske vlasti na području Hercegovine.

AUTOR: doc  dr Aranđel Smiljanić

Tekst je objavljen u: Glasnik Udruženja arhivskih radnika Republike Srpske, godina III, broj 3, Banja Luka, 2011.


slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg

Ključne riječi:

Bosna Hum srednji vijek Srbi