POVELjA KRALjA STEFANA TVRTKA TVRTKOVIĆA KOJOM DUBROVČANIMA POTVRĐUJE SLANSKO PRIMORJE | Plemenito

POVELjA KRALjA STEFANA TVRTKA TVRTKOVIĆA KOJOM DUBROVČANIMA POTVRĐUJE SLANSKO PRIMORJE | Plemenito

POVELjA KRALjA STEFANA TVRTKA TVRTKOVIĆA KOJOM DUBROVČANIMA POTVRĐUJE SLANSKO PRIMORJE


Napomena

Povelja je nastala 24. juna 1405. godine na Bijelim Selištima u župi Trstivnici. Ovom poveljom Tvrtko II je potvrdio zemljište od Kurila (danas Petrovo Selo) do Stona, uključujući selo Lisac i zaseoke Imoticu i Trnovicu. U povelji se osuđuje kralj Ostoja koji je ratovao sa Dubrovnikom. Orginal povelje čuva se u Državnom arhivu u Dubrovniku. Dubrovački srpski kancelar Nikša Zvijezdić prepisao je ovu povelju u zbornik privilegija – Liber privilegiorum, koju je Franc Miklošič nazvao Codex Ragusinus. Ranija izdanja povelje:  Pavle Karano-Tvrtković, Srbski spomenici,  1840; Prema originalu povelju su izdali: Franc Miklošič, Monumenta Serbica, 1858; Ljubomir Stojanović, Stare srpske povelje i pisma I-1, 1929 (pogrešno datovanje: 20. jun 1405. umjesto 24. jun 1405); Stojan Novaković, Zakonski spomenici srpskih država srednjeg veka, Beograd 1912 (skraćeno izdanje dokumenta); Rade Mihaljčić, Građa o prošlosti Bosne 4, Banja Luka, 2011.

Literatura: Građa o prošlosti Bosne 4, Banja Luka, 2011, 75-76, (povelju priredio Rade Mihaljčić).

Prevod

U početak Oca, u ispunjenje Sina i Svetog Duha, koji na početku divnim utemeljenjem nebesa utvrdi i vaseljenju osnova, milosrđe pak milosti čovekoljubivo siđe s nebesa na zemlju, i ljudsku prirodu koja je zbog prestupa pala, sobom je obožio i na nebesa uzneo. Time je sve od nepostojanja u postojanje bilo postavljeno, time su i izgubljene ovce doma Izrailjevog istinskom pastiru gospodu Bogu, svome svedržitelju, bile vraćene, time se i skiptri carski po celoj vaseljeni utvrđuju i ponosno slave Boga.

Tako pak i ja, Stipan Tvrtko Tvrtković, po milosti gospoda Boga moga kralj Srba, Bosne, Primorja, Humske zemlje, Donjih kraja, Usore,Soli, Podrinja, zapadnih strana i k tome, udostojen kraljevati u zemljama roditelja i praroditelja naših, bio sam zajedno okupu s gospodinom Hrvojem, hercegom splitskim i knezom Donjih kraja i s knezom Pavlom Radenovićem i s vojvodom Sandaljem i sa svom vlastelom i s velmožama Rusaga bosanskoga. Pošto smo razgovarali i besedili bez ijedne zle pomisli  zacelo završeno, nađosmo i uvidesmo, kako su grad Dubrovnik i vlastela dubrovačka od postanka Bosne i Dubrovnika bili vazda verni i veoma srdačni prijatelji našim precima  i nama, i k tome, ali im rat namete i mir prekrši. I njima koji su u pravu, napravi veliku zlobu i štetu učini Ostoja, bivši kralj Bosne. Nađosmo i uvidesmo da im je sve protiv Boga i pravde učinio, zakletve porekao i povelje, koje su učinila i zapisala gospoda prva bosanska, raška i srpska gradu Dubrovniku, a naši roditelji i praroditelji i sve velmože bosanske potvrdili, htede (Ostoja) da im ospori i oskrnavi bez ijednog njihovog zla uzroka. A sve to čisto i jasno uvidesmo.

I tu dođe kraljevstvu mi vlastelin i poklisar slavnoga grada Dubrovnika, knez Nikola Gučetić, sa svakom naklonošću i milosrđem. I zato da je znano svakome kome se dostoji, kako svesrdno i voljeno i milosrdno primamo i primismo od danas pa dalje, dokad svet postoji, vlastelu i svu Opštinu grada Dubrovnika za našu srdačnu braću i prijatelje, kako su ih prihvatali preci naši do onoga dana, do koga im mir prekrši Ostoja, bivši kralj. I još da je znano svakome, kome se dostoji, kako gospostvo mi sa svima svesrdno ponovismo, potvrdismo i bolje utvrdismo i u veke ustanovismo gradu Dubrovniku i njegovoj vlasteli, kako je u poveljama gospodina kralja Tvrtka i u poveljama gospodina kralja Dabiše i u poveljama bivšeg kralja Ostoje. Tako i mi, gospodin kralj Tvrtko Tvrtković potvrđujem i utvrđujem sve zakone, uslove, povelje i zapise s mojom vlastelom kraljevstva bosanskog, kako su imali s gospodom bosanskom, raškom, srpskom, onako kako im je sadržano u poveljama gospodina kralja Tvrtka i u poveljama gospodina kralja Dabiše i u poveljama bivšeg kralja Ostoje. I još im potvrđujem ona sela u Primorju i zemlju, što im je sadržano u povelji bivšeg kralja Ostoje.

I još da je na znanje svakome, jer bi reč i spor između kraljevstva mi i vlastele dubrovačke za selo Lisac i zaseoke Imoticu i Trnovicu, jer ne behu napisane poimenično u povelji, koju imaju za Primorje. Reče njima kraljevstvo mi: „To nije vaše“, a vlastela dubrovačka odgovori: „Gospodine kralju, razume se da je naše, jer po njihovoj milosti gospodin kralj i sva Bosna da nam sve Primorje od Kurila do Stona sa svim selima i zaseocima i sa pravinama i sa svim kotarima, da je naše do veka i naših poslednjih, da ti rečeni Lisac, Imotica i Trnovica su imovina, sela i zemlja od kotara rečenog Primorja“. I to čuvši kraljevstvo mi, imajući savet i potpun dogovor s gospodinom hercegom Hrvojem i vojvodom Sandaljem i sa drugim velmožama kraljevstva mi, sa svima; ako ne behu u povelji poimenično pisani, da Dubrovniku to ne nanosi štetu, jer su u kotarima rečenoga Primorja.

Nađosmo i uvidesmo da su rečena sela Lisac, Trnovica i Imotica dani Dubrovniku s Primorjem i zato pripadaju vlasteli i Opštini dubrovačkoj. I zato sa svima svesrdno potvrđujemo i utvrđujemo selo Lisac, Trnovicu, Imoticu i da pripadaju vlasteli i celoj Opštini dubrovačkoj, sa svim pravima i kotarima što im pripada u veke vekova tvrdo i krepko njima i njihovim poslednjim, kako se sve ostalo Primoje sadrži u povelji bivšega kralja Ostoje, u kojoj je zapisano celo Primorje, tako i ova tri rečena sela da su im večno. Tako zapovedismo da im se u ovoj povelji upišu, potvrde i ustanove u večno pamćenje.

A ja gospodin kralj s gospodinom hercegom i po savetu vlastele bosanske povodom toga učinih, da je znano svakome koji god je Bošnjanin ili kraljevstva mi bosanskoga (pripadnik) pre rata bio dužan bilo kome Dubrovčaninu, ili poklad imao od Dubrovčanina, ili mu uzeto na veru gospodsku, a može Dubrovčanin to istinom dokazati, da se Dubrovčaninu vrati i plati. I svako ubistvo čoveka, krvoprolića, koja su u ovom nepravednom ratu učinjena i sve rane i ubijanja i zle reči i namerna zla, koja su bila među bosanskim i dubrovačkim ljudima, obe strane mirimo – jer gospodin herceg to među nama učini – svesrdno praštamo i blagoslovimo. I tako zahtevamo i zapovedamo da niko ne može niti sme spomenuti ni tražiti krv, ni osvetu, ni vraždu, ni u jedno vreme dok svet postoji.

Ko se nađe da ovo naruši, da je gospodstvu mi neveran i da se uništi. A što su vojvoda Sandalj, knez Pavle Radenović, ili drugi Bošnjanin kraljevstva bosanskog, uzeli kome god Dubrovčaninu imetak  ili nešto drugo u ovom ratu, tome plenu  da je sudija knez Vukac Hranić i s njim drugi vlastelin bosanski, koga kraljevstvo mi pošalje. I njima i s njima zajedno da budu sudije dva vlastelina dubrovačka, koje Opština dubrovačka pošalje. A ovim sudijama da bude stanak u Konavlima ili u Trebinju ili u Popovu, jedno od ova tri mesta, gde bude volja kneza Vukca Hranića. A što bude odlučeno i obznanjeno od ovih četiriju sudija, ili većina od ovih četiriju rečenih sudija, da je dubrovačkim ljudima uzeto krivo i nepravedno, da se vrati i plati. A što budu odlučili rečene sudije u vezi sa tim plenom, da je tvrdo i stanovito i da niko to ne može poreći. A tome stanku u rečenom mestu rok je šest meseci od danas pa dalje. Ako li knez Vukac i drugi vlastelin bosanski, rečene sudije, ne dođu u ovom roku zbog bilo koje potrebe kraljevstva bosanskoga ili ona dva dubrovačka vlastelina ne dođu zbog neke potrebe dubrovačke, rečene sudije dužni su doći najbrže što mogu na rečeno mesto i tu spor da reše.

A ja gospodin kralj Tvrtko Tvrtković na svetom jevanđelju i na časnom krstu Hristovom zaklesmo se u četvoricu jevanđelista i u dvanaest vrhovnih apostola i 318 svetih otaca koji su u Nikeji i u sve svete koji su od veka Bogu ugodili i u duše naše sa izabranom vlastelom i velmožama Rusaga bosanskoga.

(Zaklesmo se) najpre ja gospodin kralj Tvrtko Tvrtković i gospodin Hrvoje, herceg splitski, i knez Pavle Radenović i knez Vukac Hranić i vojvoda Sandalj Hranić i knez Baoša Hercegović i knez Radoje Radosalić i knez Radoje Dragosalić i knez Batić Mirković i knez Radosav Priboević i knez Vladisav Diničić i knez Vuk Rogatić i knez Bjelica Bjelhanić.

I da ovo više pisano ne bude oskrnavljeno i pokolebano do dana i do veka. Ko se drzne da porekne reč gospodstva mi, da su sve kletve na njemu, da ga proklinje car nebesni, da je saučesnik Jude, izdajnika Hristova i gospodstvu mi da je neveran.

Pisano na Bjelim Selištima u Trstivnici u leto rođenja Hristova 1405. godine, meseca juna, 24. dan. Pisa Novak Goičinić, dijak gospodina kralja Tvrtka Tvrtkovića.

Pečat gospodina kralja bosanskog Tvrtka Tvrtkovića.