Od rata do braka: Život Jelene Lazarević Balšić Hranić | Plemenito

Od rata do braka: Život Jelene Lazarević Balšić Hranić | Plemenito

Od rata do braka: Život Jelene Lazarević Balšić Hranić


Srednji vijek je bio od presudnog značaja u poimanju  same percepcije porodice, koja je  nesumnjivo jedna od osnovnih društvenih jedinica. Pored toga, srednjovjekovna epoha svakako je bila prostor muškarčeve dominacije, koji je upravo njima dopuštao veću političku, poslovnu, kao i glavnu ulogu u porodici. Stoga, uopšte nije čudno što  razlozi za brak u većini slučajeva u tom periodu nisu poticali iz ljubavi, već su bili politički osmišljeni. Brakovi su se sklapali zbog političkih saveza, spajanja različitih uticajnih porodica kako bi se spojili posjedi, rađanja djece i sl. Nerijedak je slučaj da su odluke o sklapanju brakova donosili stariji članovi porodica, jer u mnogim situacijama djeca za koju se pregovaralo su bila prmlada. Za uticajnije porodice glavni motiv je bilo bogastvo ili teritorija koje bi mogli priskrbiti ovim činom. Međutim, ima slučajeva i kada su se vladari ženili kako bi dobili muško potomstvo. Iz svega ovoga se da zaključiti da je brak u srednjovjekovnoj praksi podrazumijevao nešto poput civilnog ugovora koji bi i jednoj i drugoj strani obezbjedio različite koristi. Da li je bilo tako i sa Jelenom Balšić i vojvodom Sandaljem Hranićem iz narednog teksta ćemo zaključiti.

Jelena je bila kćer kneza Lazara i kneginje Milice, rođena u vremenu između 1365. i 1367. godine. Buduća vladarka Zete i humska vojvotkinja odrasla je na dvoru u gradu Kruševcu, gdje je po svim prilikama stekla temeljno i široko obrazovanje. Od 1385. godine ona dolazi u novu sredinu i postaje žena Đurđa II Stracimirovića Balšića, koji je te iste godine došao na vlast u Zeti. Taj brak je sklopljen prvenstveno kako bi novi zetski vladar ojačao veze sa knezom Lazarom, ali ne treba zanemariti da je tokom budućeg vremena primjetno da je Đurađ i te kako uvažavao svoju obrazovanu ženu. Naime, on se često oslanjao na nju i nerijetko joj je povjeravao delikatne političke zadatke jer je aktivno učestvovala u diplomstkim misijama, što i nije bilo karakteristično za srednjovjekovne brakove i odnose muškaraca i žena. Godinu dana nakon sklapanja braka Jelena i Đurađ su dobili sina jedinca Balšu III, nasljednika dinastije.

Naredne godine u Zeti obilježili su unutrašnji sukobi. Upravo tokom tih događaja u Zeti se pojavljuje najmoćniji velikaš svog vremena vojvoda Sandalj Hranić, kao velika opasnost za Đurđa II Stracimirovića Balšića. On je bio humski vojvoda i sinovac Vlatka Vukovića, koji je umro 1392. godine i koji mu je ostavio u nasljedstvo svoju znatno proširenu baštnu. Gdje se tačno prostirala teritorija koju je naslijedio ne može se precizno utvrditi, ali je imao posjed u Boki Kotorskoj od Herceg Novog do Risna, a isto tako i zapadne krajeve današnje Crne Gore. Imajući to u vidu sasvim je jasno što je težio da proširi svoj uticaj u Zeti, naročito u primorju. Sandalj se smatrao baštionikom prava Kotromanića nad Kotorom. Međutim, nigdje se ne pominje da je on od Vlatka Vukovića naslijedio ovaj grad, preuzeo ga od vladara ili osvojio. Zapravo duže sagledavanje njegovog prisustva naspram grada jedino je shvatljivo kroz preuzimanje prihoda od soli. Nije poznato ni to kada je sizirenstvo nad Kotorom Sandalj preuzeo od centralne vlasti ali prihoda od kotorske soli se nikada nije odricao pa je to ostavio u amanet i svom nasljedniku. Jasno je da je humski vojvoda imao pretenzije da zavlada Zetom, a to između ostalog dokazuje i samostalnost njegove politike. Čini se da je osnova te njegove namjere ležala u tome što su bosanska prava na izvore prihoda od prodaje soli u Kotoru bila ugrožena sukobima između Balšića i Crnojevića. Danak koji je zetski vladar nametnuo ovom gradu 1391. godine  smatrao se u humskoj zemlji i šire kao nasilna uzurpacija. Stoga je Sandalj Hranić, odmah nakon pogibije Radiča Crnojevića ili čak za vrijeme njegovih sukoba sa Đurađem, krenuo da obnovi stara prava Kotromanića.  Kotorani su, dobivši ponovo potporu, odmah priznali vlast  vojvode i obećali su mu dio prihoda od prodaje soli. Sa druge strane on je njima prepustio posjede Svetomiholjske metohije, ispunivši im davnašnji san.

Ustupak Kotoranima Sandalj je nadoknadio tako što je zauzeo  Budvu, a na svoju stranu je privukao sve koji su bili protiv Balšića. Tom prilikom su stali na njegovu stranu i Paštrovići, koji su ionako bili neprijateljski nastrojeni prema Balšićima. Nakon toga je poslao skadarskog arhiđakona Teodora kod Mletaka da mu izmoli mletačko građanstvo.  Dužd mu ga je udijelio 22. juna 1396. godine, nazvavši ga „velikim vojvodom Raške i Bosne, gospodarom Budve i Zete“.  Može se reći da je ovo bio vrhunac Sandaljevog prisustva u Zeti u tim godinama. Tada se oženio i sa Jelenom, udovicom Radiča Crnojevića, i kroz ovaj brak je, prije prirodnim putem nego nasilno, preuzeo preostale pozicije Radičeve. Po svemu sudeći  vojvoda Hranić je pored Budve dobio i grbaljske župe i dio brdskih posjeda, a time je i Kotor definitivno morao ostati uz njegovu stranu.  Sklapanje ovog braka je jasan pokazatelj da je Sandalj i te kako pratio stanje u susjedstvu, odnosno Zeti. Odmah po vjenčanju, već u junu, Sandalj je svoju ženu poslao u Budvu i ona je tamo ostala do aprila 1398. godine, kada su je Dubrovčani prebaacili u svoj grad jer tamo više nije osjećala bezbijednost. Iz ovoga se jasno vidi da je humski  vojvoda Đurđu bio zaista nezgodan protivnik jer je bio vrlo hrabar, cijenjen i od svojih protivnika, uporan, snažan i spretan, kako u borbama tako i u pregovorima.


Scena iz pozorišne predstave "Knjeginja Jelena Balšić"

Kako je tačno tekao tok tih sukoba između Đurđa II Stracimirovića Balšića i Sandalja Hranića Kosače nije u potpunosti poznato, kao ni kako su uspjeli da se sporazumiju. Moguće da je tome kumovala turska provala u Bosnu koja je destabilizovala šire područje. Takođe, ne postoje tačni podaci ni do kada je Budva bila u rukama Sandaljevih ljudi. Moguće da je tu imala udjela i žena zetskog vladara Jelena, na čije diplomatske sposobnosti kao što je ranije spomenuto se Đurađ često oslanjao. Naime, trebala je da se sastane  1396. godine u Dubrovniku sa  Sandaljm,  ali je Senat po pitanju njenog dolaska odgovorio odrično šaljući joj izvinjenje. Imajući ovo u vidu opravdana je pretpostavka da je ona moguće zaslužna za sporazum među ljutim rivalima. Ako se tako desilo, ako je Jelena učestovala u tim pregovorima, onda se tada direktno susrela sa Sandaljem sa kojim će nekih desetak godina nakon Đurađeve smrti, pritisnuta političkim okolnostima, stupiti u brak. Nama je danas zbog nedostatka građe i izvora nedokučivo da saznamo jesu li se i kako ti pregovori odvijali, i da li je zetska gospodarica u njima učestvovala. Jasno je samo da su uspješno okončani.

Sandalj je, vidjevši kolike prihode može da ostvari od prodaje soli, dovozio so pod Novi i tu je prodavao. Takođe je prodavao i u Budvi dok je držao pod svojom vlašću. To je uznemirilo Dubrovčane koji su zahtijevali da se poštuju stari sporazumi po kojima je na području između Neretve i Bojane so mogla da se prodaje samo na četiri mjesta-u Drijevima, Dubrovniku, Kotoru i Svetom Srđu. Upravo zbog toga, u periodu rješavanja sukoba između Đurađa i Sandalja, u prvoj polovini 1398. godine  dubrovački brod je stražario oko Boke Kotorske. Ovaj spor je riješen otprilike u isto vrijeme kada se Sandalj povukao iz Budve i Paštrovića. Budući da ne raspolažemo podacima kada se tačno bosanski vojvoda povukao iz pomenutih oblasti ovaj događaj bi mogao da bude parametar po kome bi mogli zaključiti kada je to bilo. Sandalj je u svojim rukama zadržao samo prihode od Kotora, a ne zna se tačno da li je svoje posjede Balšićima prepustio bez borbe. Ako pretpostavimo da jeste onda bi se dalo zaključiti da njegovi posjedi Zeti nisu bili tako veliki i jaki kako je predstavljano. Pored toga, poslije pogibije Đurađevog protivnika Radiča Crnojevića prevlast u njegovoj porodici je preuzela grana Đuraševića koja je uspostavila dobre odnose sa zetskim vladarom. On je to iskoristio, tako da se zajedno sa njima ponovo suprostavio Sandalju, nastojeći da ga protjera iz Budve.

Ubrzo potom Đurađ II Stracimirović se razbolio i umro je aprila 1403. godine, a njegova žena Jelena se sa maloljetnim sinom odjednom našla sama u neprijateljskom okruženju. To je ujedno označilo i novu etapu u odnosima između zetske države i velikaške porodice Kosača.


Manastir Beška na Skadarskom jezeru gdje je sahranjena Jelena

Jelena nakon što je postala udovica razmišljala je da se zamonaši, ali joj tadašnja situacija u Zeti, kao i u porodici, nije dozvoljavala taj čin. Imala je još uvijek maloljetnog sina koji je uskoro trebao da naslijedi vladajući položaj, i vrlo nemirno i složeno stanje u okruženju. Stoga je hrabra gospođa Lena odlučila da se upusti u borbu. Početkom 1404. godine sazvala je Zemaljski sabor u Baru, na kome je uglednom i velikom skupu rekla da će postaviti na čelo države sina  Balšu i da će mu u početku ona sama pomagati. Odmah je predložila i da se poništi ugovor kojim je Skadar ustupljen Mletačkoj Republici, odnosno da se grad ili mirnim putem ili borbom vrati u sastav Zete. Preuzevši u svoje ruke odgovornost za sudbinu naroda u Zeti, Jelena  se pridružila izvanrednoj galeriji ženskih ličnosti koju je „izrodio“ naš srednji vijek. Međutim, ni pored svih napora pregovori sa Mlečanima u vezi Skadra nijesu uspjeli. Pored svega toga ona je započela rat i poslije sedmogodišnje opsade, zajedno sa svojim sinom, uspjela je da oslobodi Skadar iz dotadašnjeg čvrstog stiska venecijanske ruke.

Pored toga Venecija je vodila i grubu monopolističku trgovaču politiku u Zeti zbog čega je vladarka bila dodatno ogorčena.  U tom trenutku Jelena nije imala puno saveznika, a i Mlečani su postali oprezniji i odlučniji prema njima jer su se plašili da se Zeta i Srpska despotovina ne ujedine. Međutim, prije nego što su stigli bilo šta da urade došlo je do opšteg ustanka, predvvođenog Jelenom i Balšom, koji je 1405. godine zahvatio cijelu skadarsku oblast. U tom važnom trenutku jasno je da su Balšićima trebala jače snage od onih kojima su raspolagali, stoga su zatražili pomoć od Dubrovčana, ali su ovi odlučili ipak da se drže po strani. Očekivali su pomoć i despota Stefana, međutim ni nju nijesu dobili jer su se baš u tom trenutku ponovno razbuktali u Srbiji unutrašnji sukobi.  Mlečani su takođe u tom trenutku bili zauzeti ratom protiv Padove ali i zabrinuti stanjem oko Skadra. Stoga su odlučili da pokrenu mletačkog kapetana Marina Karavela da krene u pomoć skadarskoj tvrđavi, a ako to uspije za nagradu su mu dali dozvolu da opustoši Ulcinj, Bar i Budvu. On je zaista postigao uspjeh, kojem se niko nije nadao, i obnovio je mletačku vlast u Skadru i okolini, a zatim je uz dosta mala obećanja uspio da privoli Ulcinj, Bar i Budvu da prihvate vlast Venecije.  Balša i Jelena su se nakon ovog nemilog događaja povukli u Drivast, kojeg su Mlečani kasnije takođe zauzeli. Međutim, i pored toga Balšići se nijesu predavali i smatrali su uspjeh svog protivnika privremenim.

Ti sukobi i pregovori sa Mletačkom Republikom nastavili su se i sljedećih godina, i uglavnom ih je Jelena Balšić pokušavala riješiti, nastojeći da zaštiti svog sina. Nakon 1410. godine kada je Balša III opsjeo Skadar i nanio Mlečanima veliku štetu situacija je počela postepeno da se mijenja. Pored toga despot Stefan i veliki vojvoda Sandalj Hranić uspostavili su čvrste odnose, što je za Balšiće bila dobra vijest ali ne i za Mletačku Republiku. Jedna od predpostavki je da je upravo tada posredovanjem despota Stefana došlo do zbližavanja Jelene i Sandalja. Postoji mogućnost i da je sam Sandalj pokrenuo inicijativu kada je 1411. godine napustio prvu ženu, a despot ju je kao politički korisnu prihvatio. Budući da je u tom trenutku vojvoda bio moćan čovjek kojeg je Jelena zbog situacije u Zeti željela imati na svojoj strani pristala je da se po drugi put uda. Brak je sklopljen decembra 1411. godine, a ne postoje precizni podaci da li su se njih dvoje do tada direktno upoznali, a imajući u vidu da je prilika zasigurno bilo vjerovatno jesu.

Na taj način Jelena Balšić je postala žena najuticajnijeg velikaša Sandalja Hranića Kosače, a samim tim i humska vojvotkinja. Nesporna je činjenica da je brak donio korist i jednoj i drugoj strani. Sklapanje braka je uticalo  da, uz pomoć despota Stefana koji je bio saveznik ugarskog kralja, najizad dođe do izmirenja Žigmunda i Sandalja koji su gotovo deceniju bili u žestokom sukobu. Sa druge strane, Jelena je znatno popravila svoj materijalni položaj koji je bio ugrožen stalnim ratovanjem, a pored toga dobila je i sigurnu potporu za svoju politiku. Od tog trenutka se Sandalj Hranić pojavio u Zeti kao zaštitnik Balše III što ni malo nije usrećilo Mlečane.

Imajući sve ovo u vidu dalo bi se zaključiti da je ovdje riječ o sklapanju klasičnog srednjovjekovog braka koji je svima donio određene beneficije. Ali i  pored toga ovaj brak je sa sobom donio nešto plemenito. Naime, od trenutka kada je Jelena postala njegova žena Sandalj se odnosio prema njenom sinu Balši III kao prema rođenom djetetu, nudeći mu nesebičnu pomoć i zaštitu koja je u određenim situacijama njega samog mogla dovesti u probleme sa susjedima. Njihov brak je trajao do Sandaljeve smrti i čini se da je bio jako srećan. Njih dvoje nisu imali djece ali su željeli, a o tome svjedoči  dubrovački dokument iz 1413. godine iz kojeg možemo saznati da je Sandalj u tom gradu ostavio poklad koji je trebalo podići dijete koje bi imao sa Jelenom. Pored toga, veliki broj dokumenata svjedoči da je vojvoda bio jako darežljiv prema svojoj ženi kojoj je darovao mnoštvo nakita, finih tkanina i ukrasnih predmeta. Vojvodski par je živio na dvoru u Ključu, koji važi za jedan od najljepših u tom vremenu. Jelena ga je često pratila ukoliko je odlazio u neki od svojih drugih dvorova ili na putovanja, iz čega se može zaključiti da su dosta vremena provodili zajedno. Iako je najčešće prikazivan u drugačijem, ratničkom svijetlu vojvoda Sandalj je bio nježan muž, koji je svoju gospođu obasipao pažnjom. Ni Jelena svakako nije zaostajala za njim, pa je čak i poslije njegove smrti ostala privržena njegovoj porodici. Ako sve ovo analiziramo  možemo zaključiti da ovaj brak iako je nastao iz političkih razloga, veoma brzo je sve to prevazišao i pružio je zadovoljstvo  i Jeleni i Sandlju u posljednjim godinma njihovog života.

Literatura i  izvori:

Esad Kurtović, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Institut za istoriju, Sarajevo 2009

Istorija Crne Gore, II-2,  Redakcija za istoriju Crne Gore, Titograd 1970

Đuro Tošić, Bosanski „Lutajući vitezovi“Paštrovići, Istorijski časopis LVIII, Istorijski institut, Beograd 2009

Risto Kovijanić, Lazar Stjepčević, Hranići-Kosače u kotorskim spomenicima, Istorijski časopis V, Beograd 1955

Dubravko Lovrenović, Istočni Jadran u odnosima između Hrvoja Vukčića i Sandalja Hranića na prelazu iz XIV u XV stoljeće, GADAR BiH 27, Sarajevo 1987

Bogumil Hrabak, Venecija i Sandalj Hraniću njegovom širenju po Primorju počev od Herceg-Novog, Boka 11, Herceg Novi 1979

Ljubomir Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, I-1, Beograd  1929

Miodrag Purković, Kćeri kneza Lazara, Pešić i sinovi, Beograd 1996,

Konstantin Jiriček, Istorija Srba, II (Kulturna istorija), Narodna knjiga, Beograd 1952

Ivan Božić, Nemirno pomorje XV veka,SKZ, Beograd 1979

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg

Ključne riječi:

Hum Crkva Manastir Diplomatika Srbi Grad