Kraljica Jelena Gruba Kotromanić (1395-1398) | Plemenito

Kraljica Jelena Gruba Kotromanić (1395-1398) | Plemenito

Kraljica Jelena Gruba Kotromanić (1395-1398)



Jelena je bila supruga kralja Stefana Dabiše Kotromanića(1391-1395), a porijeklom iz stare velikaške porodice Nikolića iz Huma, koji su bili u srodstvu sa Nemanjićima preko porodične grane kneza Miroslava. Njeno narodno tj. ime koje je dobila na rođenju bilo je Gruba. Nakon smrti svoga supruga Dabiše nasljedila ga je na kraljevskom tronu, postajući tako prva i jedina žena koja je držala kraljevsku vlast u nekoj od  srpskih država u srednjem vijeku. Titula kraljice Jelene glasila je: „gospođa kira Jelena, Božijom voljom kraljica Srbima, Bosne, Primorja i Zapadnih strana, i k tome“.

Odnosi sa Dubrovnikom, najvažnijim spoljnim trgovinskim partnerom bosanske države,  za vrijeme njene vladavine bili su prilično dobri, a Dubrovčani su Jeleni isplaćivali Srpski dohodak. Dohodak srpski bio je godišnji tribut od 2000 perpera koji su Dubrovčani plaćali Srpskoj državi za slobodnu trgovinu. Mitrovdan se ustalio kao rok isplate. Nakon što je Tvrtko nasljedio srpski presto 1377. godine, od tada je dohodak isplaćivan Kotromanićima.

Dio povelje kraljice Jelene upućene Dubrovčanima o ukidanju carine 16. maj 1397:

"Jer mi. gospođa kira Jelena, Božijom voljom kraljica Srbima, Bosne, Primorja i Zapadnih strana, i k tome, pošto saznadosmo i nađosmo da isprva nisu ni postojale carine na gore spomenutim mestima, odlučismo i zapovedismo da ne bude nijedne carine ispred Stona na Maslini i na Slanom, od sada i do veka, jer ih ni ranije nije bilo. I sada sve gore napisano ko god da pogazi, neka je proklet od Oca i Sina i Svetoga duha, Bogorodice, anđela i arhanđela i svih svetih, i da mu bude uskraćena vera i anđeo u samrtni čas, i da bude predat u ruke đavolove, u pakao, na Velikome sudu poput Jude Iskariotskog. "

Iako je zauzimala najviše vladarsko mjesto u državi Kotromanića, bila je sve samo ne samostalan vladar. Naime, na mjesto vladara bosanske države došla je voljom krupne domaće vlastele, koja je u nedostatku boljeg izbora krunisala Jelenu kraljevskom krunom, i tako onemogućila Žigmundu Luksemburškom, koji se pozivao na ugovor sa kraljem Dabišom po kojem je bio njegov nasljednik, da dođe na vlast u bosanskoj državi.

Dok je krupnija bosanska vlastela iskazivala neprijateljstvo prema Žigmundu, s druge strane sitnija vlastela željela je vidjeti Luksemburškog na tronu Kotromanića. Računajući na njihovu podršku, Žigmund je pripremio vojsku za upad u bosansku državu, ali pošto su kraljica Jelena i krupna vlastela bili jedinstveni u suprostavljanju stranom pretedentu, Žigmund je uvidjevši da nema dovoljno snaga za rat odustao od pohoda čekajući bolju priliku koja neće nikad doći.

U vrijeme kraljice Jelene dolazi do još većeg osamostaljenja velikih gospodskih porodica, pa Jelena bitnije odluke za državu mora da donosi „savjetom sa bogomdarovanim velmožama vlastele kraljevstva mi rusaga bosanskog“. I dok je ta vlastela složno odbijala pretenzije Žigmunda, s druge strane između sebe je bila na ratnoj nozi. U borbi za prestiž, posjede i uticaj bosanski velikaši vodili su lokalne sukobe, sklapali saveze, pozivale turske čete u pomoć, itd. Sve to još više je slabilo odbrambenu moć bosanske države, i pokazalo da je unutrašnja nesloga krupne vlastele i vladara bilo prokletstvo koje je pratilo sve srpske države u XV vijeku.

Kraljici Jeleni zaprijetila je opasnost od pobune, kada je u prvoj polovini 1396. godine, jedan nepoznati pretedent na krunu Kotromanića, za kojega se ne zna ni ko je, ni odakle je došao (pretpostavlja se da je neki velikaš iz Slavonije), pokušao da preotme krunu, ali u tome nije imao uspjeha. Bosanskoj vlasteli svakako je više odgovarala slabašna Jelena nego neko jači i odlučniji na tronu Kotromanića, a nakon što je preživjela pokušaj da je svrgnu s vlasti, Jelena više nije mogla o ničemu samostalno da odlučuje. Bosanska vlastela počela je prisvajati i neka vladarska prava, kao što je ubiranje prihoda od carine.

Turska vojska 1397. godine izvršila je do tada, najveći upad u bosansku državu, koristeći unutrašnje sukobe, a postoji mogućnost da je Turke pozvao neko od bosanske vlastele. Kao turski vazal, u vojsci koja je provalila u bosansku državu, nalazio se i Stefan Lazarević sa svojim trupama. Ipak, zbog vremenskih neprilika ova najezda Turaka nije uspjela, a Konstantin Filozof je o razlogu toga neuspjeha zapisao: „Tada je bio sneg toliki, kako nam pričaju drevni starci, da kada su sekli drva i po vrtovima palili vatre, kada se oganj razgoreo, toliko je dole propadao da oni koji su pri (ognju) (bili) daleko jaru osećahu, a nisu mu se smeli (približiti). Zbog ove zime malo (ko) od vojnika i zarobljenika vrati se svojim zavičajima“.

Kraljica Jelena mnogobrojne unutrašnje i spoljašnje pritiske nije  mogla još dugo da izdrži. Nakon što je prebrodila opasnost od Žigmunda, zatim nepoznatog pretedenta na presto, i na kraju turske čete, nije se mogla odupreti volji najkrupnijih domaćih velikaša: Hrvoju Vukčiću, Sandalju Hraniću i Pavlu Radenoviću, koji su na vlast 1398. godine doveli Stefana Ostoju.

Nakon što se povukla sa trona, Jelena se i dalje nazivala kraljicom, ali uz dodatak svoga narodnog imena Gruba, i mada se nakon toga u istorijskim izvorima spominje još nekoliko puta, ona više nije imala nikakvog uticaja u državi.

 

Literatura: A. Ivić, Rodoslovne tablice i grbovi srpskih dinastija i vlastele, Beograd 1991; D. Dragojlović, Istorija srpske književnosti u srednjovekovnoj bosanskoj državi, Novi Sad 1997; Ž. Fajfrić, Kotromanići, Beograd 2000.

 

AUTOR: Boris Radaković 

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg