Kralj Stefan Ostoja Kotromanić (1398-1404. i 1409-1418.) | Plemenito

Kralj Stefan Ostoja Kotromanić (1398-1404. i 1409-1418.) | Plemenito

Kralj Stefan Ostoja Kotromanić (1398-1404. i 1409-1418.)


Stefan Ostoja svrgnuo je sa prestola kraljicu Jelenu Grubu voljom krupne domaće vlastele, na prvom mjestu vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Vladao je dva puta, prvi put od 1398-1404. i drugi put od 1409-1418. Njegova kraljevska titula glasila je: „ Stefan Ostoja po milosti Gospoda Boga blagoverni kralj Srba, Bosne, Primorja, Humske zemlje, Zapadnih strana, Donjih Krajeva, Usore, Soli, Podrinja i ostalog“.

U Ostojinim poveljama, u vjerskom smislu, preovladavaju pravoslavne formule, kao što je ova: „U početak Oca, u ispunjenje Sina i Svetog duha, koji na početku divnim utemeljenjem nebesa utvrdi i vaseljenju svoju osnova, za milosrđe pak iz milosti čovekoljubivo siđe s nebesa na zemlju, i ljudsku prirodu koja je zbog prestupa pala, sobom je obožio i na nebesa uzneo. Time je sve od nepostojanja u postojanje bilo postavljeno, time su i izgubljene ovce doma Izrailjevog istinskom pastiru Bogu svedržitelju bile vraćene, time se i skiptri carski po celoj vaseljeni utvrđuju i ponosno slave Boga svedržitelja“.

O porijeklu Stefana Ostoje ne zna se skoro ništa, osim da su mu Dubrovčani prebacivali da je niskog porijekla i da čak i nije iz roda Kotromanića. Ostoja je svakako bio Kotromanić ali vjerovatno iz neke nepoznate bračne veze. Pošto je na vlast došao najviše zahvaljujući vojvodi Hrvoju, morao je Ostoja da pazi na odnose sa njim, dok je Hrvoje u spoljnoj politici samostalno nastupao. Pošto su u to vrijeme trajali sukobi između Žigmunda Luksemburškog i Ladislava Napuljskog, a ovog poslednjeg je u početku podržavao i Hrvoje, Ostoja je bio u stalnoj strepnji za svoj položaj i morao je dobro da pazi kako da se postavlja prema ovim ličnostima.

Kralj Žigmund je već u julu 1398. godine poslao vojsku na bosansku državu i to onaj dio koji se nalazio u posjedu vojvode Hrvoja, jer je nastojao da zavlada Bosnom kao nasljednik kralja Dabiše s kojim je sklopio ugovor da nakon njegove smrti kruna Kotromanića pripadne njemu.  Ugari su stigli do Vrbaskog grada (Banja Luke) ali nisu imali snage za dalje nastupanje, pa su se već u avgustu vratili nazad. To je iskoristio vojvoda Hrvoje da ih napada pri njihovom povlačenje i nanese velike gubitke.

Već naredne godine Žigmund opet okuplja vojsku i ovaj put upada u oblast Usore, gdje mu se suprostavio kralj Ostoja sa vojskom, ali glavnu ulogu je opet igrao Hrvoje Vukčić. Pored njega od krupne vlastele bili su još Pavle Radenović i Sandalj Hranić.

Kralj Ostoja je morao, vjerovatno pod pritiskom krupne vlastele, da otjera svoju prvu ženu Vitaču zbog njenog niskog porijekla, i da oženi Kujavu, rođaku Pavla Radenovića. Ovo još više govori koliko je Ostoja bio bez pravog uticaja u kraljevstvu jer tek je nakon toga i zvanično krunisan za kralja 1399. godine.

Ostoja se u početku sukoba između Žigmunda i Ladislava, priklonio Ladislavu i kao njegov saveznik 1403. godine napao  Dubrovnik. Početni uspjeh kralja Ostoje izazvao je paniku u Dubrovniku zbog mogućeg pada ovog grada u Ostojine ruke. Međutim, situacija na frontu u Dalmaciji preokrenula se u korist kralja Žigmunda, pošto Ladislav nemajući hrabrosti da krene prema Budimu  vrati se u Italiju. Počelo se nazirati da će Žigmund biti pobjednik u ovom sukobu. Ostoja znajući da mu je najveći neprijatelj vojvoda Hrvoje mislio je da bi bilo pametno osigurati se od njega savezom sa Žigmundom. Sa druge strane, Dubrovčani su se pribrali i počeli da uzvraćaju napade. Ostoji nije preostalo ništa drugo nego da spas traži u priznavanju Žigmunda za vrhovnog gospodara, što je i učinio krajem 1403. godine.

Nakon ovoga otvoreno je protiv Ostoje istupio Hrvoje Vukčić, a otpor su mu počeli pružati, i do tada koliko toliko odani, Sandalj Hranić i Pavle Radenović. Ni Dubrovčani nisu pomišljali na mir dok im Ostoja ne vrati teritorije koje je zauzeo i isplati ratnu odštetu, što je kralj odbijao da učini. Iako je uz Ostoju stao kralj Žigmund, to je bilo nedovoljno da se on održi na tronu.

Hrvoje Vukčuć je sa jakom vojskom opsjeo kralja Ostoju u utvrđenom Bobovcu maja 1404. godine. Ostoja više nije imao nikakvog uticaja, i dok je još bio u opsjednutom Bobovcu, za novog kralja proglašen je sin kralja  Tvrtka I, Stefan Tvrtko II  Tvrtković Kotromanić. O Tvrtku II biće riječi u posebnom tekstu na našem sajtu koji će se baviti njegovom vladavinom.

Kralj Stefan Ostoja uspio se nekako izvući iz Bobovca i pobjeći u Ugarsku, gdje se obratio za pomoć Žigmundu. Ovako je Žigmund opisao obraćanje kralja Ostoje za pomoć: „Napokon kad su neki neverni velikaši rečenoga bosanskog kraljevstva hteli isključiti istoga kralja Ostoju iz njegovoga rečenoga kraljevstva, dođe kralj Ostoja zbog toga u Budim pred našu visost i jaučući nas zamoli i ponizno od našega veličanstva zatraži da mu dademo pomoć“.

Žigmund je poslao vojsku pod vođstvom Ivana Morovića, koja je razbila opsadu Bobovca i zauzela grad Srebrnik koji će Žigmund dati na upravu svome savezniku despotu Stefanu Lazareviću. U Bobovac će doći Stefan Ostoja gdje će čekati da se ponovo vrati na presto, što će se desiti tek 1409. godine. Pohod ugarskih četa na Bobovac i Srebrnik, kralj Žigmund je ovako opisao: „Ban Ivan sam sa šest svojih četa i svojom jakom vojnom silom prodre u rečeno bosansko kraljevstvo, porobi, popali i druge štete nanese posedima, imanjima rečenih nevernih Bosanaca, te glavni grad kralja Ostoje, zvan Bobovac, gde se čuva kruna bosanskog kraljevstva i gde je boravila svetla gospođa žena kralja Ostoje sa svojom decom, zauze i primi ga u svoje ruke“. U ovo vrijeme će u bosanskoj državi biti dva kralja, Ostoja koji je imao podršku Ugara ali ne i domaće vlastele i faktički nikakvu vlast u državi, i Tvrtko II kojega je priznavala vlastela za kralja.

Ovo stanje će potrajati sve do 1409. godine, kada će uz pomoć Ugara Stefan Ostoja ponovo da zavlada bosanskom državom, a Tvrtko II će morati da napusti zemlju. Kralj Ostoja je ponovo zagospodario bosanskom državom, ali je vrhovnu vlast imao kralj Žigmund čiji je Ostoja bio vazal. Žigmund je iz bosanske države izdvojio sjeverne krajeve stavivši ih pod direktnu vlast Ugarske, i to: Usoru je dao na upravu Ivanu Gorjanskom, a Soli Ivanu Moroviću.

Stefan Ostoja je vladao ostalim dijelovima bosanske države do kraja života, sukobljavajući se sa domaćom vlastelom, najviše sa svojim najvećim neprijateljem vojvodom Hrvojem. Kada je 1412. godine godine u Budimu održana svečanost povodom izmirenja Žigmunda sa poljskim kraljem Vladislavom Jagjelom, u sviti kralja Žigmunda nalazili su se njegovi najugledniji vazali, a među njima i despot Stefan Lazarević, kralj Stefan Ostoja, herceg Hrvoje Vukčić, vojvoda Sandalj Hranić i knez Pavle Radenović.

Ostoja je morao 1415. da vodi borbu protiv bivšeg kralja Tvrtka II, koji je upao u bosansku državu sa turskim odredima. Turci su bili jači na otvorenom frontu, ali zato su se Stefan Ostoja i njegovi ljudi zatvorili u čvrste gradove kojima Turci nisu mogli ništa. Nakon što je shvatio da vojska kralja Ostoje nema snage da se bori s Turcima, kralj Žigmund počeo je da sprema vojsku za obračun sa Turcima. Pošto su Turcima u bosanskoj državi stigla nova pojačanja na čelu sa Isak begom, bosanski velikaši su prišli njima u borbi protiv Ugara. Do bitke je došlo 1415. godine u Lašvi, u kojoj je ugarska vojska pretrpila strašan poraz. Ovim porazom je uticaj kralja Žigmunda u bosanskoj državi definitivno uništen.

Nakon ove bitke Turci su zauzeli dijelove bosanske države, ostavljajući svoje posade u utvrđenim gradovima, i njihov uticaj u bosanskoj državi neće biti potisnut do druge polovine XIX vijeka. Kralj Ostoja uspio se održati na tronu, iako je i dalje morao da balansira između Turaka i domaće vlastele. Ipak, protiv nekih vlastelina koji su mu smetali preduzeo je ofanzivu, pa je uz pomoć vojvode Sandalja Hranić likvidirao Pavla Radenovića rođaka svoje žene Kujave. Ovo je dovelo do svađe između Ostoje i njegove žene, koju je na kraju otjerao.

Ubistvo Pavla Radenovića dovelo je do unutrašnjeg rata između Sandalja i nasljednika ubijenog Pavla, pa je po ko zna koji put u bosanskoj državi došlo do destabilizacije situacije. Hrvoje Vukčić koji je bio star i bolestan nije uzimao učešća u ovom ratu, a u aprilu 1416. godine je umro. Kralj Ostoja nakon  smrti hercega Hrvoja uzima njegovu udovicu Jelenu  za svoju ženu, čime dobija posjede hercega Hrvoja koji su ostali iza njega.

Pred kraj svoje vladavine Stefan Ostoja je  uspio da skrši sve svoje konkurente. Sandalj Hranić je u ratu zgubio skoro sve svoje posjede, a kralj se nekako izmirio sa nasljednicima ubijenog Pavla. Taman kada je uspio da zadobije vlast na skoro svim teritorijama bosanske države koju nisu držali Turci, Stefan Ostoja umire 1418. godine. Nasljedio ga je sin iz braka sa Kujavom, Stefan Ostojić, koji je odmah nakon stupanja na presto sa dvora protjerao Jelenu.

 

Literatura: A. Ivić, Rodoslovne tablice i grbovi srpskih dinastija i vlastele, Beograd 1991;Ž. Fajfrić, Kotromanići, Beograd 2000.

AUTOR: Boris Radaković

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg