Kralj Stefan Dabiša Kotromanić (1391-1395) | Plemenito

Kralj Stefan Dabiša Kotromanić (1391-1395) | Plemenito

Kralj Stefan Dabiša Kotromanić (1391-1395)


Bio je nasljednik kralja Stefana Tvrtka I Kotromanića. Njegova titula glasila je "Mi Stefan Dabiša po milosti Gospoda Boga kralj Srba, Bosne, Pomorja, Humske zemlje, Donjih Kraja, Zapadnih strana, Usore, Soli i Podrinja."

Postoje dvije verzije priče o porijeklu kralja Dabiše. Prva kaže da je bio sin Ninoslava, mlađeg brata Tvrtkovog oca Vladislava. Druga kaže da je bio sin iz nekog nepoznatog braka samog Vladislava. Dabiša se u istorijskim izvorima povremeno spominje od 1366. godine. Prvi put kad se pominje bio je na strani Tvrtkovog brata Vuka u pobuni koju je ovaj vodio protiv Tvrtka.

Stefan Dabiša je nastavio Tvrtkovim putem, pozivajući se na tradicije „gospode srpske, raške i bosanske“. Vjerske formule u njegovim poveljama bile su pravovjerne a nikako jeretičke, kako i danas neki istoričari tvrde da su vladari iz kuće Kotromanića bili jeretici – bogumili. Dabiša svoju povelju Dubrovniku 17. jula 1392. godine, započinje u pravoslavnom duhu: U početak Oca, u ispunjenje Sina i silaskom Svetoga Duha, koji na početku divnim utvrđenjem nebesa utvrdi i vaseljenu svojom voljom osnova, Milosrdni, iz milosti čovekoljubljivo siđe s nebesa na zemlju, i ljudsku prirodu koja je zbog prestupa pala, sobom je obožio i na nebesa uzdigao. Time je sve od nepostojanja u postojanje bilo postavljeno, time su i izgubljene ovce doma Izrailjevog istinskom pastiru Bogu svedržitelju bile vraćene, time se i skiptri carski po celoj vaseljeni utvrđuju i ponosno slave Boga svedržitelja... „.


Povelja Stefana Dabiše Dubrovniku iz 1392. godine

Dabiša je morao da se suprostavlja turskim upadima, koji su započeli još za vrijeme kralja Tvrtka, pa tako 1392. godine suzbija jednu njihovu veću navalu. U toj borbi istakao se vojvoda Hrvoje Vukčić, kojem je Dabiša izrazio zahvalnost: "a naših virnih srčanim trujenjem rečenu vojsku turačku pobismo i pod mač obratismo i gledahomo našima očima, gdi naši virni polivahu svoje svitlo oružje krvju turačkom od udorac mačnih kripkije jih desnice, ne štedeće se nam poslužiti, a svoje mičice nasladiti v poganskoj krvi. I v tom rečenom boju i rvanji posluži mi viteški, virno i srdačno kraljevstva mi vsesrdačni i vamožni vitez i virni naš vojevoda Hrvoje, sin vojevode Vukca,....".

Međutim, već naredne godine Hrvoje se okreće ugarskom kralju Žigmundu, priznavajući njegovu vrhovnu vlast: "Mi Hrvoje, vojvoda Donjih Krajeva Bosne, dajemo ovim na znanje svakome, kome se to pristoji, da smišljeno i svesno, imajući poverenja prema vladarima i gospodarima našim milostivim gospodinu Žigmundu, božjom milošću kralja i gospođi Mariji, kraljici Ugarske, Dalmacije i Hrvatske, dajemo obećanje da po svojoj volji od sada unapred svaku vernost, dužnu pokornost i poštovanje protiv bilo kojih vladara, velikaša i drugih ljudi, bilo kojega staleža, stepena, zvanja, dostojanstva, časti i preimućstva, izuzevši jedninoga slavnoga vladara gospodina Stefana Dabišu, kralja bosanskoga, kome želimo verno služiti, dok je on živ,....". Iako zadržava i dalje vjernost prema kralju Dabiši, ipak ta vjernost važi samo dok je, u to vrijeme ostarjeli, kralj Dabiša živ: "Posle smrti pak istoga Stefana Dabiše, kralja bosanskoga, nećemo dok smo živi, nikome drugome služiti osim spomenutom gospodinu kralju i gospođi kraljici Ugarske,..". I ostala domaća vlastela slično se ponašala, gledajući pre svega svoje interese.


Pečat Stefana Dabiše iz povelje Dubrovniku iz 1392. godine

Zbog pritiska iz Ugarske kao i unutrašnje situacije, Stefan Dabiša je morao 1394. godine prepustiti krajeve Hrvatske i Dalmacije koje je osvojio Tvrtko, ugarskom kralju Žigmundu Luksemburškom. Pošto su pojedine domaće velikaške porodice u državi Kotromanića bile ojačale, Dabiša je priznao vrhovnu vlast kralja Žigmunda, postavši tako njegov vazal a njegova država podčini se ugarskoj kraljevini. Sa domaćom vlastelom Stefan Dabiša se usaglasio da ga nakon njegove smrti nasljedi Žigmund. Zauzvrat Dabiša je dobio titulu župana Šomođske županije. Ipak, zbog unutrašnjih dešavanja u Ugarskoj Žigmund neće uspjeti da iskoristi ugovor sa Dabišom o nasljeđivanju krune Kotromanića.

Tako je Stefan Dabiša, u samo nekoliko godina svoje vladavine, ispustio sve ono što je njegov prethodnik kralj Tvrtko osvojio, a država Kotromanića počela je bespovratno da slabi, opterećena unutrašnjim sukobima, pritiskom iz Ugarske, prozelitizmom rimokatoličke crkve i turskim upadima.

Stefan Dabiša umro je 8. septembra 1395. godine, a nasljedila ga je njegova žena Jelena (narodno ime Gruba) koja će se održati na vlasti do maja 1398. godine. I kraljevinu Kotromanića zadesila je slična sudbina kao i carevinu Nemanjića, obe su odmah nakon smrti svojih najmoćnijih vladara (Dušan, Tvrtko) počele ubrzano da propadaju, najviše zahvaljujući unutrašnjim sukobima i najezdom Turaka.

 

Literatura: A. Ivić, Rodoslovne tablice i grbovi srpskih dinastija i vlastele, Beograd 1991; Ž. Fajfrić, Kotromanići, Beograd 2000; S. Stanojević, Svi srpski vladari, Beograd, 1989; M. Blagojević, Srpska državnost u srednjem veku, Beograd, 2011.

 

AUTOR: Boris Radaković

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg