KANCELARIJA VOJVODE SANDALjA HRANIĆA KOSAČE | Plemenito

KANCELARIJA VOJVODE SANDALjA HRANIĆA KOSAČE | Plemenito

KANCELARIJA VOJVODE SANDALjA HRANIĆA KOSAČE



Kada govorimo o ovoj temi nemoguće je da ne pomenemo poteškoće sa kojima se možemo susresti, a koje se ogledaju u činjenici da se o pitanju kancelarija bosansko-humskih vladara i velikaša kao ustanova gotovo nije pisalo, niti se posvećivalo dovoljno pažnje u regionalnoj istoriografiji. Svakako treba pomenuti djelo Stanoja Stanojevića „Studije o srpskoj diplomatici“ u kome je obrađen samo jedan aspekt rada pomenutih ustanova. Pored toga neki podaci o  kancelarijama mogu se naći i u radovima Lajoša Talocija, Đure Tošića i Srđana Rudića. Međutim ni jedna od pomenutih studija nije sveobuhvatna jer kao što su  pomenuti istoričari isticali postoji problem nedostatka kompletnih podataka u izvorima. Imajući ovo u vidu jasno je da se njihov trud ne može zanemariti, ali pošto danas raspolažemo sa potpunijim korpusom diplomatičke građe možda možemo pokušati da upotpunimo dosadašnje znanje.

Što se tiče kancelarije i diplomatske službe Kosača možemo konstatovati da ona predstavlja izuzetak u odnosu na druge bosansko-humske vladare i velikaše upravo zato što raspolažemo sa nešto više podataka. Ako imamo u vidu da su oni upravljali humskom zemljom i bili najbliži susjedi Dubrovčanima onda takva situacija uopšte nije čudna. Međutim, ipak treba napomenuti da je ova konstatacija više vezana za hercega Stefana Vukčića  jer iza vojvode Sandalja Hranića Kosače ostalo veoma malo sačuvanih orginalnih dokumenata, stoga ćemo pokušati na osnovu toga i prepisa koji se čuvaju u Dubrovačkom arhivu stvoriti nešto vjerniju sliku o radu njegove kancelarije.

Kao što je već pomenuto Sandalj je zbog neposredne blizine održavao aktivne odnose sa Dubrovčanima. Uvid u njihovu prepisku daje nam za pravo da konstatujemo da je njegova kancelarija bila izuzetno aktivna i produktivna što je svakako bilo u skladu sa dinamičnom politikom koju je vojvoda vodio i vezama koje je održavao. Sandaljeva djelatnost ostavila je iza sebe  tolike tragove koji jasno govore da je on morao imati obimniju kancelariju od svih bosansko-humskih velikaša toga vremena. Vrlo je vjerovatno da je njegova kancelarija imala i prateću arhivu u kojoj su se čuvala dokumenta zbog njihove vrijednosti. Brojni ekonomski i politički poslovi koje je imao sa Dubrovčanima, Kotoranima, Mlečanima i Osmanlijama donosili su sa sobom veliki broj dokumenata kao što su privilegije i potvrde posjeda, depoziti, potvrde za ulaganje novca na zakupe kuća, carina i slično. Jasno je da se tu radilo o raznovrsnom arhivskom bogastvu za koje je trebalo imati zasebne prostore i spremišta, kao i osobe koje su sve to trebale čuvati jer su to bila dokumenta od statusne važnosti. O tome svjedoči i čuveni pasaž iz dubrovačkog akta o pokladu Sandalja Hranića, gdje se pominje da je on u gradu sv. Vlaha deponovao početkom maja 1406. godine  „kofanac i dve škatule“ povelja i drugih pisanih isprava, a da su Dubrovčani dvije godine ranije isticali da on ima punu kuću povlastica dobijenih od vladara i državog sabora. Sve ovo upućuje na činjenicu da je Sandalj Hranić i te kako vodio brigu o svojoj kancelariji i pismenosti. Na to nas upućuje i informacija sa početka jula 1430. godine kada Dubrovčani obavještavaju jednog svog poslanika o nabavci kancelarijskog probora za vojvodu Sandalja. Pored toga, postoji i podatak da je Sandaljev poslanik Grupko prilikom posjete Dubrovniku dobio jednu posudu mastila koje se upotrebljavalo u njihovoj kancelariji što je u tom vremenu bilo od izuzetne vrijenosti.

Slično kao i kod ostalih velikaša, ni Sandaljeva kancelarije se nije nalazila na jednom mjestu. Ako imamo u vidu da je Sandalj imao nekoliko rezidencija logično je da su se u sklopu najvažnijih povremeno nalazile i kancelarije. Uvid u građu koja je ostala iza vojvode nameće nam da se jedno vrijeme kancelarija nalazila u Ključu. Naime, početkom 1423. godine zabilježeno je da jedan poslanik vojvode Sandalja nije donio ispravan dokument o depozitu, a da se prije toga nalazio u Ključu što jasno ukazuje da je kancelarijska služba u tom periodu tamo bila aktivna. Postoje podaci u kojima se pominje da se jedno vrijeme kancelarija nalazila u sklopu rezidencije u Novom. Upravo na osnovu tih lokacionih odredbi u datacijama isprava jasno je da je Sandaljeva kancelarija putovala zajedno sa njim i nalazila se u sklopu rezidencije u kojoj se trenutno boravilo. To samo od sebe opravdava pretpostavku da je  vojvoda imao neku vrstu sopstvenog arhiva jer nije vjerovatno da je nosio povelje sa sobom po različitim dvorovima.

Sandalj Hranić Kosača je imao dva pečata u obliku osmorougla i elipse koji su očuvani na šest isprava, od kojih se jedna nalazi u Veneciji, a pet u Dubrovniku. Njegovi pečati imali su samo monogram sa početnim slovima imena vojvode Sandalja u sredini. Na rubu pečata nalazi se ćirilična legenda koja pokazuje da se radi o Sandaljevom pečatu. Slične pečate, sa manje više istim sadržajem na legendi i monogramu, imali su i njegova braća Vukac i Vuk. Nije sačuvan ni jedan vojvodin pečat sa latiničniim slovima, pa je vrlo vjerovatno da nije ni postojao.


Ovakva profesionalna kancelarija je zahtijevala i profesionalne diplomate, odnosno ljude koji su se aktivno bavili tim poslom koji im je bio jedna vrsta službe. Među ispravama koje su ostale iza Sandalja Hranića često se ponavljaju imena Pribisav Pohvalić i Grupko Popović, što jasno ukazuje da su oni bili dugogodišnje profesionalne Sandaljeve diplomate ili dijaci.  Pored njih u diplomatskoj službi i kancelariji nalazili su se i skadarski arhiđakon Teodor, Vlatko Pohvalić, dijak Brajan, dijak Bogavče Radosalić, dijak Pribisav, Radoslav Bogčinović i Radinac. Pored njih u ispravama nailazimo i na imena istaknute vlastele koja se istakla u poslaničkim misijama za Sandalja. U takvim misijama učestvovali su i vlasi Maleševci iz katuna Stanka Perutinića, braća Klapac i Stanoje Stanković. O smještaju i eventualnom radnom prostoru profesionalnih diplomata i dijaka nemamao podataka. Budući da su oni bili dio kancelarije logično je očekivati da ih je vojvoda Sandalj izdržavao i da su stanovali u rezidenciji, kao središtu cjelokupne administracije,  i da su se selili uvijek prateći vladara sa svojim pisarskim priborom.  Kada je njihov status u pitanju prema dostupnim podacima možemo zaključiti da ih Sandalj nije poštovao jednako kao vlastelu, već su imali svoj posebni položaj koji nije jasno definisan.

Iz prethodno pomenutog možemo konstatovati da je uticaj pravoslavne crkve i te kako bio osjetan u Humu gdje je ona imala snažnu organizaciju. Naime, o tome bi mogli svjedočiti i pomeni nekih Sandaljevih diplomata ili dijaka koji su nosili preziime Popović. Poznato je da se pravoslavni velikodostojnici nisu javljali u svojstvu pisara  do XV vijeka kada u ispravama srijećemo dvojicu u službi roda Kosača.

Sačuvane isprave iz Sandaljeve kancelarije su uglavnom bile ćirilične i u njihovim sastavnim djelovima nalazimo mnoge religijske elemente. Ovi elementi su svakako najevidentniji u invokaciji, intitulaciji, odnosno njenom sastavnom dijelu-devociji, sankciji i dataciji. Međutim ne može se reći da religijske sadržaje ne nalazimo i u drugim djelovima isprava. Treba spomenuti i da mnoge Sandaljeve povelje ili isprave nastale u njegovoj kancelariji počinju invokacijom, odnosno dozivanjem Božijeg imena ili počinju jedostavno sa invokacionim krstom. Taakođe, u pomenutim ispravama veoma je važno pomenuti i intitulaciju gdje je često vojvoda naglašavao da je po Božjoj milošću vojvoda rusaga bosanskog.

Na kraju se može pomenuti da je zaista rad kancelarije bosanskog vojvode Sandalja Hranića bio impozantan i da je administrativna služba bila najraširenija u državi Kotromanića imajući u vidu diplomatički rad drugih bosansko-humskih velikaša u tom razdoblju. Međutim, i pored toga mora se konstatovati da je njegova kancelarija kao ustanova bila veoma skromna jer u njoj nije bilo stalne hijerarhije i kruga organizacije, a kada je postajala vjerovatno su kao glavni pisari djelovali oni sa više godina, većim iskustvom ili višim stepenom obrazovanja. Takođe, stalnih zaposlenih nije bilo mnogo, već se radilo o jednom ili nekoliko pisara koji su stalno bili uz vladara u slučaju potrebe da se neki pravni čin treba odmah zapisati. Takva situacija kod Kosača je trajala do 1440. godine, odnosno do  nešto prije nego što je Stefan Vukčić uzeo titulu hercega, kada je kancelarija kao ustanova počela naglo da se razvija.

 

Literatura: Esad Kurtović, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Institut za istoriju, Sarajevo 2009; Aleksa Ivić, Stari srpski pečati i grbovi, Matica Srpska, Novi Sad 1910; Ljubomir Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, I-1, SKA, Beograd-Sr. Karlovci 1929; Anto Babić, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, Radovi, Knj.13, Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, sarajevo 1960.

 

AUTOR: Milena Mihaljević 

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg