Još jednom o dva stara domaševska rebusa: Da li je odgovor u „vječnoj kući“ | Plemenito

Još jednom o dva stara domaševska rebusa: Da li je odgovor u „vječnoj kući“ | Plemenito

Još jednom o dva stara domaševska rebusa: Da li je odgovor u „vječnoj kući“

13:00:25 17.04.2016

KAD je putopisac Evlija Čelebija, nakon Prijepolja, Pljevalja, Čajniča, Foče, Ustikoline, Zagorja, Uloga, Nevesinja, Dabra, Stoca, i Ljubinja, došao u Ljubomir, bilježeći prve utiske, nije štedio pera. “Ova nahija”, napisao je sa oduševljenjem a možda malo i u maniru svog vremena, “ima brojna napredna sela, sa poljima, livadama, vinogradima i baščama. Njeno stanovništvo je zbog prijatne klime veselo, a zemlja vrlo plodna. Mnogobrojne rijeke, koje teku sa litica koje se nalaze na sve četiri strane, pokreću na stotine mlinova. U selima po periferiji ovoga zelenilom i cvijećem obraslog polja nalaze se kule sa po pet do deset topova i pušaka. Svi ratnici grada Novog stanuju većinom u ovoj nahiji”. Na ljubomirske vode nedavno mi je skrenuo pažnju Tiho Kijac. Uvejeravao me da su nekada Ljubomirom zaista tekle rijeke i potoci, ali kad je to “nekad” bilo, o tome nismo pričali. Čelebija je možda i pretjerao sa stotinama mlinova, ali, što se voda tiče, možda je uočio ono što se danas manje vidi. Tiho mi je pričao o ponorima u Domaševo. – Otićemo gore kod Nikole Kijca, i on će nam sve pokazati, ja ne znam tačno ni koliko tih ponora ima, ali očito sve je to jedan sistem, o kome se mnogo ne zna. Naravno, ako Ljubomir ne gledaš Čelebijinim očima.

Nikola Kijac i Đorđo Odavić u crkvi zidanoj stećcima

ZAISTA, arheologu Đorđu Odaviću i meni, dok je Tiho odmarao u svom “renou”, Nikola je pokazao ponore. Naaravno, izgledaju onako kako smo očekivali. Većina je urasla u travu i posljednjih dana i godišta, reklo bi se, ne gutaju mnogo vode. Da stoka ne bi upala u jame, mještani su neke ponore zatrpali dračom i granjem, a neki su otvoreni, može im se lijepo prići, u jedan se muže i upuzati. Mještani nemaju dilema da sve vode iz Ljubomira otiču prema donjem dijelu polja, gdje opet poniru, nastavljajući svoj put prema trebinjskoj vali i dalje prema moru.

Naravno, osim onih istraživanja vezanih za elektroprivredu, nije bilo istražnih radova čiji bi cilj bilo ispitivanje cjelokupnog Ljubimirskog polja, mada se njegov podzemnio “vodni” katastar sam po sebi naslućuje. Otud“iako je sav na vodama”, iako u brojnim kućama postoje česme, ljubomirsko polje i dalje je žedno. Da li samo zato što niko do sada nije našao načina da vodu, iz podzemlja, podigne jedan “sprat” više? U zoni ponora nalazi se jedno neobično mjesto, jedna veoma stara zelena oaza sa dubokom hladovinom, u kojoj je jedna neobična nekropola sa još neobičnijom srednjevjekovnom crkvom posvećenoj sv. Đorđu.

OVDJE se vijekovi koji su prošli prosto osjećaju. Sve miriše na minula vremena. Od prvog dana kada je počeo da radi na ovoj nekropoli, Đorđo Odavić imao je poseban motiv i inspiraciju, jer groblje, i laiku djeluje nesvakodašnje, kao da krije neku veliku tajnu ili neki posebno važan odgovor na ona brojna pitanja koja prate naš srednji vijek. Ono što na ovoj nekropoli imresionira i amatere koje zanima prošlost jete veliki broj grobova koji su tako monumentalni i tako fino obrađeni da se čovjeku nameće misao da ispod njih vječni sanak borave ljudi od nekog posebnog značaja: vitezovi, kneževi, župani. Iako su vijekovi prošli, čovjek se mora upitati kako je onako malo Domaševo moglo dati tako mnogo značajnih ličnosti, kad uz ovu nama osobito zanimljivu nekropolu (uz crkvu Đurđevicu) postoje još nekolike sa velikim grobnim pločama, koje djeluju još monumentalnije i čovjeku koji se u savremenim grobljima nagledao grobnica podignutih sa željom da se i u vječnosti sadrži ovozemaljska hijerarhija, posebno kad je u pitanju bogatstvo i moć. Da je Đurđevica lokalitet koji mora biti adekvatnije tretiran, pa i prezentiran, direktnije potvrđuje i jedan veoma zanimljiv nalaz ispod jednog od stećaka u šumskoj oazi usred polja. Riječ je o prstenu “pečatnjaku” koji je pripadao nekoj važnoj ličnosti iz ovog kraja, na kome je urezano stilizovano slovo “t” ili “m”.

Prsten iz Domaševa u otisku, koga je u stilu srednjevjekovnih pečatnih prstenova, otisnuo i oblikovao Tihimor Kijac ovako je mogao iz gledati na nekadašnjim dokumentima. I ranije na ovim stranicama pitali smo se zašto na prstenu nema imena. Da li zato što je nosio neku nasljednu upravnu moć, ili zato što uopšte nije predstavljao neku osobu?

Ranije smo, takođe, objavili pretpostavku da slovo “t” ili “m” predstavljaju porodicu ili neku teritorijalnu jedinicu (da li Travuniju?). U svakom slučaju naše pretke to jedno jedino slovo upućivalo je na nešto nesporno i dobro poznato, tako da im dodatna objašnjenja nisu bila neophodna.U međuvremenu, koliko znamo, nije bilo novih naučnih tumačenja, tako da smo u ovom važnom detalju ne samo za Domaševo, i dalje na samom početku?!

RANIJE, u jednoj slobodnijoj interpretaciji, upitali smo se maštaju li isuviše oni koji su u ovom “pečatnjaku” vidjeli administrativnu silu i snagu ondašnjeg gospodara Travunije? Ono slovo, ako je “T”, zaista može da da vas uvede u brojne varijante jer prsten je heraldički jednostavan, nema ambiciju da kaže ili prenese mnogo toga, neko samo jedan osnovni pojam, koji se krije iza jednog jedninog slova, bilo ono “t” ili “m”?” Naravno, o svemu ovom i ranije smo razgovarali sa Domaševcima. Oni nisu ulazili u stručne debate, ali kad smo im rekli da bi zaista bilo puno smisla u inicijativi da se ove nekropole prikažu turistima, i da se ostali fenomeni u selu istraže, oni su našli smisao u tome, jer i sami osjećaju te velike naslage vremena i događaja oko sebe, i oni tu “istoriju” ovdje prosto vide, iako pred očima nemaju mnogo jasnih i čistih oblika. Ono što je upamćeno, i ono što je zabilježeno, sabrao je i uvezao Miladin Zotović. Ranije, kad smo i s njim razgovarali, rekao nam je da je stavio na papir sve ono do čega je mogao doći, ali, da bi se stekla potpunija slika o srednjevjekovnom Domaševu, trebalo bi i dalje istraživati.

INTERESANTNO je kako današnji Domaševci tumače poruke predaka tako obilno ostavljene u kamenu. Nikola Kijac, čovjek u punoj snazi, koji se dosta druži sa knjigom, kaže da je i za njega sve to dio jednog velikog upitnika. Čovjek jednostavno mora da prizna da ne može da pronikne, na primjer, u tajnu crkve Đurđevice koja je zidana od stećaka, reklo bi se: i elegantno i na brzu ruku. Mi zato danas ne znamo, a vidim da i nauka ima problema i ne nudi mnogo odgovora, ko su bili ljudi koji počivaju pod tim grobovima, niti ko su bili oni ljudi koji su od njihovih nadgrobnih ploča podigli crkvu?! Predanje kaže da crkva nije završena, ali ništa više od toga. Mi ne znamo, iako su crkve od stećaka zidane i na drugim mjestima, kako je to tada bilo moguće, da li su oni koji su na taj način koristili grobove radili nešto što je u tome vremenu bilo prihvatljivo, nešto što je bilo u duhu vremena, ili ova pojava ima neki drugi, nama potpuno neproziran razlog. O tome ko su bili ljudi koji leže pod velikim, kraljevski monumentalnim stećcima, zanimljivo nam je pričao i Branko Kijac, čovjek hitre misli i spretnih ruku, majstor koji se uspješno okušao u više zanata. Mi moramo prizati da ne znamo kakvi su ti ljudi bili, kako su mislili, kako su živjeli, čemu su težili. Samo naslućujemo kakve su bile njihove svetinje, ali pitanje je da li je sve to baš tako. Kad razmišljam o tome, dolazim do zaključka da pogrešno ocjenjujemo te dimenzije, misleći da ispod njih moraju ležati ljudi od velikog ugleda ili velike moći. Treba znati da su naši stari nekada cijeli dan argatovali za 2-3 kila kukuruza. Radna snaga bila je na niskoj cijeni. Zato, pošto je kamenolom bio blizu, veliki nadgrobni spomenik mogao je napraviti svaki Domaševac koji se bavio stočarstvom kao njegove komšije. Ja to ne tvrdim, ali mogu da zamislim da je u vremenima kad se nije plaćalo novcem jedan običan čovjek mogao napraviti sebi ovakav spomenik i za života. A zašto je to radio? Možda zbog uvjerenja da smo na ovoj zemlji nakratko, da je ovozemaljski život prolazan, samo jedan tren. Zbog toga, mogao je razmišljati ovako: ako sam već živio kao siromah, u kući koja mnogo ne vrijedi, napraviću svoj grob ili grob svojim najbližim, da se njime mogu ponositi mlađi. Konačno, ne kaže naš narod slučajno da je grob “vječna kuća”. Možda je u te dvije riječi odgovor na sva ta silna pitanja ko leži ispod stećaka, kakav je to bio čovjek, kakva je bila njegova kultura, a kakav ugled među svojim savremenicima.

Crkva u nekropoli stećaka zidana je “na fajdu”, kako kaže Branko Kijac, a to znači da je zidar, da bi što prije podigao zid, kamen postavljao oslanjajući ga na užu stranicu. Tako, manje je bilo klesanja, a posao je brže odmicao. Da li je graditelj crkve u domašeskoj nekropoli žurio, ako jeste – zbog čega? Odgovora nema, ali ima analogija, pogotovo u pograničnom dijelu prema Crnoj Gori, kada je crkva podizana za jednu noć. Stećak okrenut “na fajdu” nije bio nestabilan jer je zid imao još jednu potpornu vertikalu, zidanu na uobičajen način.

DOMAŠEVO, selo sa tri poznate crkve, krije i druge tajne. Branko mi je između kuća pokazao temelje i omeđine jednog starijeg naselja. Tragovi su jasni, na mnogo mjesta raspoznaju se debele zidine, ograde, da li i utvrde? Da sve ima zaista duboke korijene, potvrđuje i čatrnja Bojana. Ne zna se ni ko ju je gradio ni kad. Ima veliki kapacitet, danas se ne koristi. Od starine ne pripada nikom posebno. Da li je i ona građena u predturskom vremenu ili i ona, kao i sve u Domaševu, krije neku drugu, mnogo neprozirniju priču? Tako bi nekako moralo biti jer je čatrnja u blizini prostora kojim vijugaju zidovi građevina kojih odavno nema.

IMA li šanse da se Domaševo u ovom vremenu otkrije i pokrene na jedan novi način? Domaševci to zaslužuju jer su mnogo toga izbaštinili, a ne mire se sa propadanjem. Obnovili su svoju najmlađu crkvu, saniraju i onu srednjevjekovnu. Ono što se čeka, za sada su samo naučni i turistički radnici koji bi trebali da nađu odgovor kako prezentirati kuturnu baštinu ovog izuzetno zanimljiog sela, naravno, u svom prirodnom okruženju, u Ljubomiru, od samog početka, od Vrpolja, gdje leže dva najznamenitija stećka. Prvo onaj župana Medulina, u koga je uklesan jedan diogenovski jednostavan i dubok epitaf (Nikada mnogo ne imah… Nikada ništa nesta… A dijelih…) i onaj Pokrajca Oliverovića, koji je jedan od najmarkantnijih spomenika pismenosti u cijeloj BiH.

 

Tekst preuzet sa sajta: RADIO TREBINjE