ISPRAVA O PRIMANjU KRALjA STEFANA OSTOJE ZA DUBROVAČKOG VLASTELINA | Plemenito

ISPRAVA O PRIMANjU KRALjA STEFANA OSTOJE ZA DUBROVAČKOG VLASTELINA | Plemenito

ISPRAVA O PRIMANjU KRALjA STEFANA OSTOJE ZA DUBROVAČKOG VLASTELINA


Napomena

Ovom ispravom Dubrovačka opština se obavezuje kralju Stefanu Ostoji da će poštovati ranije ugovore i zakone koje su imali sa srpskim vladarima. Dubrovčani su primili kralja Ostoju za svog vlastelina, a kralj i njegovi potomci su stekli pravo da budu uvršteni u dubrovačke vijećnike i dubrovačku vlastelu. Takođe, Dubrovčani su kralju i njegovim potomcima dali u baštinu palatu u Dubrovniku. To je bilo zbog Slanskog primorja koje im je praktično poklonio. Isprava je datirana na 25. februar 1399. godine. Orginal isprave nije sačuvan, a prepis se nalazi u Državnom arhivu u Dubrovniku.  Izdanja: F. Miklosich, Monumenta Serbica, 239–241; Lj. Stojano- vić, Povelje i pisma I–1, 427–429.

Literatura: Građa o prošlosti Bosne 2, Banja Luka 2009, 129-145, ( povelju priredio Rade Mihaljčić).

Prevod

U ime velikog Savaota, gospoda Boga našega, rečeno pak, s početkom Oca, ispunjenjem Sina i svršetkom presvetog Duha, o velikoslavna, presveta Trojice, slava tebi, u kojoj krstismo se i primismo božansku blagodat. Udostoji nas po svojoj slatkoj i neizrecivoj milosti uzdržavati i upravljati Bogu voljenim, nama darovanim gradom Dubrovnikom koji je naša očevina. I budući da je Božjom voljom u bogatoj državi, u svemu slaveći Boga, izvoli Bog i velika .................. srdačna više nego nelicemerna milost previsokog i slavnoga gospodina Stefana Ostoje, koji je po milosti Hrista Boga kralj Srba, Bosne i svih zapadnih strana i k tomu, i htede nas vlastelu i svu Opštinu grada Dubrovnika za svoje srdačne i u svemu poštene prijatelje (imati). Kako smo bili u prve gospode srpske i bosanske, kako u njegova praroditelja gospodina kralja Tvrtka i u druge gospode srpske i bosanske .................... do rečenoga kralja Ostoje – takođe da budemo i njemu prijatelji, a kraljevstvo da nas voli i poštuje kao i praroditelji, gospoda srpska i bosanska.

A sada mi, knez, vlastela i sva Opština grada Dubrovnika pošto smo razumeli i uvideli veliku naklonost  i srdačnost koju su prema nama imala prva gospoda, roditelji rečenoga gospodina kralja Ostoje, kako su nas držali i poštovali, a posebno sada uvidevši veliku milost i naklonost koju nam po svojoj milosti pruža gospodin kralj Ostoja, htedosmo da tolika milost i naklonost ne ostane nezahvalna, nego da u svemu bude slavna i veoma zahvalna. Zato učinismo na veliku čast i uzdizanje gospodinu kralju Ostoji, koje god smo ugovore i zakone imali s prvom gospodom, njegovim praroditeljima, s gospodom srpskom i bosanskom i s kraljem Tvrtkom, do rečenoga kralja Ostoje, sve to utvrdismo i ustanovismo do dana i do veka da imamo s gospodinom kraljem Ostojom. I što je po svojoj milosti tražio od nas rečeni gospodin, kralj Ostoja, da ga primimo i uzdignemo za našega vlastelina, od našega Veća – zato da je znano malome i velikome, učinismo i primismo sa velikom slavom i naklonošću, kako od današnjeg dana pa dalje primismo i uzdigosmo gospodina kralja Ostoju za našeg dragog i mnogosrdačnog i u svemu poštovanoga vlastelina, kao jednog od nas većnika, kao što smo i mi vlastela dubrovačka, isto tako svi njegovi koji se nalaze u gospodina kralja Ostoje, i njegova unučad i praunučad, što je muško koleno, da su naša vlastela od našega Veća.

I za veću slavu gospodina kralja Ostoje da je znano svakom sadaš njem i potonjem, darovasmo gospodinu kralju Ostoji palatu sa mestom u Dubrovniku, koja je pre pripadala našem vlastelinu Marinu Buniću, a oko te palate su (najbolje) gradske palate. Tu rečenu palatu (darujemo) gospodinu kralju Ostoji u baštinu i u plemenito u veke vekova njemu i njegovim sinovima, njegovoj unučadi i praunučadi od današnjega dana nadalje, da je voljan gospodin kralj Ostoja i njegovi sinovi, unučad i praunučad rečenu palatu darovati, prodati i ostaviti za dušu, učiniti šta im bude na volju i kako im drago, kao svoju baštinu.

I još mi, knez, vlastela i sva Opština grada Dubrovnika zaklinjemo  se gospodinu kralju Ostoji u Hrista Boga svedržitelja i u prečistu Bogorodicu i u silu časnoga i životvornog krsta gospodnja i u četvoricu jevanđelista i dvanaest vrhovnih svetih apostola i 318 svetih otaca koji su u Nikeji i u sve od veka Božje ugodnike, da mi naši potomci ovo više pisano nećemo opovrgnuti ni pokolebati, nego u svemu čvrsto držati do dana i do veka.

A na sve više pisano zakle se najpre knez Jake Gundulić, Andre Jur Gučetić, Stefan Lukarević, Marin Bunić, Marin Bučničić, Mihailo Menčetić, Ilija Saraković, Marin Kabužić, Marin Crijević, Matko Gradić, Mihailo Bobaljević, Andreja Benčulić, Dobre Kalićević, Dimko Benešić, Žive Vlučević, Nikola Menčetić, Žive Pucić, Luka Bunić, Simko Bunić, Nikola Žurgović, Martolo Crijević, Vukša Bobaljević, Marin Budačić, Vlaho Sorkočević, Klime Gučetić, Sime Gučetić, Mihoč Lukarević, Paoko Gundulić, Marin Gundulić, Aloviz Gučetić, Franko Vasiljević, Marinuš Baravić, Klimoje Bodačić, Nikša Grubetić, Nikša Bucić, Ohat Žamanović, Maroje Bistetić.

Pisano u izabranoj palati i većnici Bogom voljenog grada Dubrovnika od Hristovog rođenja 1399. leta, meseca februara 25. Zapovedismo ga pečatiti našim zakonitim visećim pečatom Bogom voljenog grada Dubrovnika.