GRAD SOKO U MEĐURJEČJU PIVE I TARE | Plemenito

GRAD SOKO U MEĐURJEČJU PIVE I TARE | Plemenito

GRAD SOKO U MEĐURJEČJU PIVE I TARE


slike

GRAD SOKO U MEĐURJEČJU PIVE I TARE
GRAD SOKO U MEĐURJEČJU PIVE I TARE
GRAD SOKO U MEĐURJEČJU PIVE I TARE

Srednjovjekovni grad Soko sagrađen je najkasnije u 14. vijeku iznad Šćepan- Polja na krečnjačkom visu između Tare i Pive koji se završava Velikom i Malom Gradinom. Na najvišem uzvišenju nalaze se ostaci starog grada Sokola, kojeg je Ljubo Mihić opisao ovako:

„Sa južne strane, greben je po prirodi terena nepristupačan, dok je sa sjeverne i istočne strane bio opasan visokim kamenim zidom, pa mu je srednjovjekovni strategijski položaj bio veoma povoljan. Danas se vide ostaci ogromnih zidina, voltova i podzemnih ulaza, a skoro na samom vrhu nalaze se dvije velike kamene stolice, usječene u živim stijenama. Jedna od njih bila je poznata i vidljiva od ranije, a druga je nedavno otkrivena. Grad su štitile strme kamene litice i kameni zid velike debljine.“

Gradina i grad Soko na njoj smješteni su u prirodno živopisnoj okolini u kojoj su situirani: livade zvane Dvorišta, česma Vodica i „sjeverno pod njom česma Sasina između Sokola i hercegove crkve u Zagrađu“.

Konstantin Jireček kaže za Sandalja Hranića da je ljeti „živio u svojim dvorcima na Drini, u Samoboru kod trgovačkog mjesta Goražda, u Kozmanu između Foče i ušća Sutjeske, i u svom glavnom gradu Sokolu na sastavcima Pive i Tare“.

Za grad Soko iznad Šćepan-Polja Obren Blagojević piše da je bio“njegovo ljetno boravište“ i da je „pod Sokolom na Stipanu Polju“ izdao dvije povelje Dubrovčanima.

Prva povelja je izdata 24.juna 1419.godine.

Prijevod povelje glasi:“Na Stipanu Polju pod Sokolom i za veće vjerovanje, mi gospodin vojvoda Sandalj i knez Vukac i knez Vuk,ovaj naš zapis pečatismo našim visećim pečatom, i potvrdismo napisano u ljeto rođenja Hristova hiljadu četiri stotine devetnaesto ljeto,mjeseca juna dvadeset i četvrtog dana upisa Pribisav Pohvalič.“

Poveljom vojvoda Sandalj i braća mu Vukac i Vuk ustupaju Dubrovčanima svoju polovinu Konavala.

Na povelji su se zakleli „vlastela našega plemena“: knez Radivoj Stripković, knez Radosav Stripković, knez Radič Stripković, knez Obrad Hlapomirić, knez Vlatko Obradović, knez Ivaniš Ostojić i knez Ivan Vuković.

Drugu povelju Sandalj s braćom knezovima Vukcem i Vukom izdao je Dubrovčanima 30.maja 1420.godine “na Sokolu“ kojom im ustupa pola župe Konavaoske s gradom Sokolom. Na povelji su se zakleli isti plemenitaši kao i na prvoj iz 1419.godine, kada su potpisali prvu povelju.

Kako je pivski grad Soko bio na teritoriji i u vlasti porodice Vuković iz Hodžića u Rudinama moglo bi se pretpostaviti da ga je gradio vojvoda Hrana Vuković,stric Sandaljev i sin Vuka Hrane, mada Obren Blagojević misli da ga je gradio sam “Sandalj“.

U dubrovačkim arhivskim izvorima (Diversa cancellariae) piše da su u gradu Soko išli majstori Novak Pribinić(1424) i Radiša Bogetić(1426)-kamenari, da grade cisterne i izvode druge radove u Sokolu.

Grad Soko na sastavcima rijeka Pive i Tare u sklopu dinarskih planina i na jednom od najvažnijih strategijskih položaja prvobitnih srpskih zemalja bio je u srednjem vijeku najvažnije prestolno mjesto porodice Vuković-Hranić. Na planinskom visu nalaze se razvaline grada koga okolni narod zove „Šćepan-grad“.Ono što je bio Zvečan u srednjovjekovnoj srpskoj državi, to je bio Soko u Humskoj zemlji. Ispod Sokola situirana je ravnica „Šćepan-Polje“ koje se i danas tako zove.

U gradu Sokolu prebivao je kosovski vojvoda Vlatko Vuković, brat Hrane Vukovića, djed Stefana Vukčića Kosače. Neki istraživači tvrde da je kao zapovjednik Sokola neko vrijeme bio hercegov otac Vukac, brat Vojvode Sandalja. Tu se, kažu oni, “rodio herceg kome su, kao da su ga predodredili za vladara, dali vladarsko ime Stefan (od“stefanos“na grčkom, što znači vijenac i kruna)

Na dvoru moćnog vojvode Sandalja Hranića, u Soko-gradu, živjelo se raskošno i bogato, kao što se živjelo i na dvorovima drugih vlastodržaca toga doba. Poseban pečat tom gospodstvu i dostojanstvu davala je druga žena Sandalja Hranića, Jelena Balšić.

U testamentu, koji se čuva u Dubrovačkom arhivu, navedena je zbirka zaostavštine Sandalja Hranića i Jelene Balšić-Hranić. U njihovoj zaostavštini su mnoge dragocjenosti koje najbolje govore o njihovom prefinjenom ukusu, sklonosti ka umjetnosti i posebno, privrženosti svojoj vjeri pravoslavnoj. Među brojnim umjetničkim draguljima, nalazi se i zlatna ikona Presvete Bogorodice, ukrašena dragim kamenjem, biserima i plemenitim mramorjem. Pretpostavlja se da je taj poklon Sandalj dobio od kralja Aragonije sa kojim je održavao vrlo bliske, prijateljske odnose.

Pod uticajem svoje žene, koja je voljela knjige i pisala pjesme, Sandalj je za nju nabavio najljepši nakit, a u Soko-gradu svoje čuvene pehare od zlata radio je jedan od najvećih majstora zlatara toga doba Rambot Vahter iz Briža.

Da je priča o tome kako je Sandalj Hranić bio pataren ili bogumil nastala iz političkih razloga,pored već pomenutih pravoslavnih obilježja, dokumentuje i podatak iz istog arhiva, datiran 1434. godine. Te godine Sandalj je namjeravao da u gradu Svetog Vlaha, u  Dubrovniku, podigne pravoslavnu crkvu i dom za stare i onemoćale pa se zahtjevom obratio dubrovačkim vlastima. Međutim, i pored velikog zalaganja Jeleninog sestrića Đurđa Brankovića, koji je sa Dubrovčanima, uostalom kao i  Sandalj Hranić, imao prijateljske odnose, taj zahtjev je odbijen, uz obrazloženje da je za gradnju pravoslavne crkve potrebna dozvola pape.

 

U dokumentima su ostali brojni dokazi poštovanja i uvažavanja moćnih vlastodržaca prema Jeleni Balšić, njenom suprugu Sandalju Hraniću i bratu Stefanu Lazareviću, koji su plijenili i pojavom i gospodstvom.

Sandalj je umro u Ključu 15. marta 1435. godine, a njegov sinovac herceg Stefan u Novom (Herceg-Novom) 22. maja 1466. godine, i izgleda, tajno sahranjen, pod veoma teškim okolnostima. Prema nekim tumačenjima Vlatko ga je iz Novog prebacio na konju u Soko sa povjerljivim mu slugama i dvorjanima.

 

Izvori: Novak Mandić Studo-Osnivači Hercegovine Gacko,2007; Radisav Mašić-Znamenja Stare Hercegovine Beograd,2009.

PRIREDIO: Uglješa Skoko

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg

Ključne riječi:

Grad Gradina