Etnička granica između Srba i Hrvata u XIV vijeku | Plemenito

Etnička granica između Srba i Hrvata u XIV vijeku | Plemenito

Etnička granica između Srba i Hrvata u XIV vijeku


Ćirilična povelja kralja Tvrtka I knezu i vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću 

Povelja bana Stefana II Kotromanića iz 1326. godine, prethodnika kralja Tvrtka, govori nam o etničkoj granici između Bosne (Srba) i Hrvata. U toj povelji kojom knezu Vukoslavu Hrvatiniću daje župe Banjicu i Vrbanju, doslovno kaže: I za to dadosmo knezu Vukoslavu one župe za njegovu vjeru, a one župe behu neverne i stadoše protiv nas, a na stranu Hrvata.[1]

Spomenuta oblast nalazi se između Ključa i Kotora (današnji Kotor Varoš) čiji su centri ta dva grada bili. Vidimo da su ove oblasti bile na strani Hrvata, koji su zapadno od Bosne, a to potvrđuju pored domaćih izvora i strani izvori. Ne možemo tvrditi da Hrvata kao manjih doseljenih grupa nije bilo u Bosni, ali  da su kojim slučajem činili znatniji broj bili bi spomenuti u nekoj od domaćih povelja kao stanovnici matičnih oblasti Bosne.

Moguće je, da je znatnijeg broja Hrvata bilo u pomenute dvije župe, jer kako vidimo one su bile stale na stranu Hrvata, ali ne možemo se složiti da su oni bili jedini stanovnici ovih oblasti. Sam vlasteoski rod Hrvatinići sudeći po prezimenu su možda porijeklom Hrvati, ali treba imati na umu da je ime Hrvatin korišćen u srednjem vijeku kod nas i kao lično ime a ne samo etničko. [2] Isto tako, u srednjem vijeku imamo korišćenje etničkog imena Srbin kao ličnog imena.[3] U bosanskoj državi, Hrvati se spominju tek u povelji kralja Tvrtka i to kada on osvaja neke hrvatske teritorije, što znači da ih do tad nije bilo u većem broju u državi Kotromanića.


Hrvoje Vukčić Hrvatinić

Sami bosanski vladari, poput Ninoslava ili Stefana II, nazivaju Nemanjiće u svojim poveljama raškim kraljevima a nikada srpskim, dok ban Stefan II u povelji iz 1326. jasno kaže da su pomenute župe prešle na stranu Hrvata. Ovim je jasno istaknuta etnička razlika između Bošnjana i Hrvata, dok između Bošnjana i Rašana nema etničke razlike, pa tako nema ni upotrebe srpskog etničkog imena za Nemanjiće nego se koristi regionalni naziv. Isto tako, car Dušan u svojoj hrisovulji Dubrovniku kaže da dubrovački trgovci mogu ići kroz zemlju carstva mi slobodno samo oružje da ne nose, ni u Bugare, ni u Basarabinu zemlju, ni na Ugre, ni u Bosnu, ni u Grke.[4]  Dok se Bugari, Ugri i Grci navode pod svojim etničkim imenima, Bosna se navodi po svom geografsko-državnom nazivu. Da se kojim slučajem stanovnici Bosne etnički razlikuju od Dušanovih Srba, car bi ih naveo pod njihovim etničkim imenom kao što navodi Bugare, Ugre i Grke.

 Povelja upućena Hrvatiniću pisana je narodnim štokavskim jezikom i ćirilicom, a znamo da u srednjem vijeku štokavicom govore samo Srbi, dok Hrvati koriste čakavicu i uglastu glagoljicu. Da su Hrvatinići pisali svoje ćirilične povelje srpskim jezikom  direktno nam govori kancelarijski zapis o registraciji povelje Hrvoja Vukčića Hrvatinića kojom nakon svoje smrti ostavlja svojoj ženi Jeleni kuću u Dubrovniku i još neke stvari. Kancelarijski zapis nastao je po primanju povelje u Vijeću umoljenih kojem je svjedočilo 29 vijećnika. U zapisu se kaže da je hercegova darovnica napisana na litera sclava.[5] U Dubrovačkim latinskim dokumentima srpski jezik se prevodi kao sclava ili sclavonico. Pisar srpskih povelja u Dubrovniku prevodi se na latinski kao cancellarius sclav(ic)us, sclavonicus.[6]

Godinu dana ranije od spomenute povelje bana Stefana II, u Istri je nastao dokument Istarski razvod na čakavskom jeziku i glagoljici i u njemu imamo prvi sačuvani pomen jezika hrvackoga.[7]  Ćirilicom, takođe, tada na ovim prostorima pišu samo Srbi bez obzira na konfesiju, a citirana povelja bana Stefana upućena Vukoslavu Hrvatiniću jeste prva sačuvana  povelja „na osnovu koje može da se prati razvoj bosanske vladarske intitulacije, pod uticajem srpske kancelarije“.[8]

AUTOR: Boris Radaković

[1] J. Mrgić, Povelja bana Stjepana II Kotromanića kojom daje knezu Vukoslavu Hrvatiniću župe Banjicu i Vrbanju, Građa o prošlosti Bosne, 1, 13.

[3] S. Marjanović-Dušanić, Povelja kralja Stefana Dušana o poklanjanju crkve Svetog Nikole u Vranju manastiru Hilandaru, Stari srpski arhiv, 4, 77.

[4] D. Ječmenica, Hrisovulja cara Stefana Dušana Dubrovčanima sa dva prateća akta, Stari srpski arhiv, 11, Beograd, 2012, 41.

[5] N. Isailović, Povelja hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića ženi Jeleni, Stari srpski arhiv,  10, Beograd 2011, 167.

[6] M. Dinić, Srpske zemlje u srednjem veku, Beograd, 1978, 34.

[7] Hrvatska gramatika, Grupa autora, II promjenjeno izdanje, Zagreb, 1997, 15.

[8]  J. Mrgić, Povelja bana Stjepana II Kotromanića kojom daje knezu Vukoslavu Hrvatiniću župe Banjicu i Vrbanju, ...14.

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg