Dr Goran Komar za: „Krst je obilježje Hercegovine“ | Plemenito

Dr Goran Komar za: „Krst je obilježje Hercegovine“ | Plemenito

Dr Goran Komar za: „Krst je obilježje Hercegovine“

15:11:48 02.06.2016

Ljubinjsko područje bogato je srednjovjekovnim krstovima, stećcima i ćiriličnim natpisima. Posljednjih godina se na njihovom istraživanju samoinicijativno angažovala grupa ljubinjskih entuzijasta, koje predvodi istoričar Bojan Turanjanin. Aktivno učestvuje i saradnik „Moje Hercegovine“ Rade Likić, koji u ovom internet magazinu redovno objavljuje tekstove o ljubinjskim starinama. Ipak, najbrojnija istraživanja na starim grobljima Istočne Hercegovine, dakle i Ljubinja, obavio je između 2004. i 2015. godine dr Goran Komar iz Herceg Novog. Već je objavio knjigu o starim ćiriličnim natpisima Istočne Hercegovine, a nedavno i drugu knjigu – „Srednjovjekovni  krstovi i natpisi ljubinjskog područja“. Govoreći za „Moju Hercegovinu“, dr Komar je prvo objasnio zašto je ljubinjsko područje toliko bogato srednjovjekovnim starinama.

Ljubinjsko područje nalazi se u zoni koju sam ja označio kao središnju zonu stećaka. To je kulturni prostor goleme kraške površi smješten između primorskog planinskog grebena i prostora uz visokohercegovački karst. I zona najgušćeg posijanja starih ćiriličnih natpisa i spomenika.  Upravo u Ljubinju, uz Bileću, evidentirao sam najveći broj novootkrivenih natpisa. Tu treba imati u vidu njihovo gravitiranje drevnim pravoslavnim središtima na obali Jadrana. Međutim, postoji i snažna autohtona linija razvoja i sabiranje oko veoma ranih crkvenih zdanja unutar Ljubinja, kakva je Bogorodičina crkva iz 15. vijeka.

Nemjerljive su zasluge pokretača ovih arheoloških istraživanja u Ljubinju, a konkretno mislim na zasluge za pokretanje arheološkog otkopavanja crkve Presvete Bogorodice.  Očekivati je da će terenska istraživanja grupe ljubinjskih istraživača predvođenih Bojanom Turanjaninom donijeti još pojedinosti i mogućnost potpunijeg sagledavanja ukupnog spomeničkog naslijeđa srednjega vijeka na području Ljubinja.

Upravo u predjelima Ljubinja i Bileće svjedočimo ogromni porast zanimanja za crkvene starine naroda tih krajeva, koji otkopava svoje srednjovjekovne crkve. Crkve otkopava onaj kome Crkva treba. Narod Istočne Hercegovine svugdje, ama baš svugdje gdje je hercegovački Starac upro prstom u tlo, otkopava  impozantne temelje. Taj Starac koji  upire prstom u hercegovačko tlo, iako se očituje likom ljubinjskih i svih hercegovački staraca, nije niko drugi do Sveti Sava Srpski.

Za vrijeme 10-godišnjeg istraživanja po nekropolama Istočne Hercegovine, pa i na području Ljubinja, evidentirali ste i nauci nepoznate srednjovjekovne nekropole, krstove i natpise. Šta je razlog tog „zaboravljanja“ istorije?

Istorija nije zaboravljena. Ona je kod Srba snažno i prisilno dislocirana u prostor usmenosti. Taj je prostor karakterisan izvjesnom nesigurnošću po pitanju vremena, ali i potpunom tačnošću i detaljnošću predajnog naslijeđa. Srbi pamte događaje u detaljima, ali ne mogu da odrede kada su se desili.

Ono što moramo uzeti u obzir je dvovjekovni uticaj austrijske i austrougarske državne propagandne akcije. Ona je i značajno nadgrađivana tokom 20. vijeka, a sugerisala je masovno prisustvo jeretičkih organizacija u Humu i Hercegovini. Na taj način su se društvene pojave marginalnog značaja pomjerale u samu maticu istorije. Od brojnih sagovornika u besputnim krajevima Hercegovine slušao sam o ćiriličnom pismu koje je označavano kao bosančica. A čak su i moji hrvatski vodiči u, na primjer, Dubravama, kad su prisustvovali mome markiranju natpisa i iz znatiželje gledali moj rad – sami prepoznali ćirilično pismo koje su učili u školi.

Međutim, srpske ustanove nauke i kulture nijemo posmatraju kako u ovaj izvorni srpski kulturni prostor efikasno i nebranjeno prodiru prozelitski uticaji. U tome posve sigurno danas prednjači Franjevački red čiji brojni autoritativni autori i danas pišu kako u starome Humu nije bilo nikakave pravoslavne crkvene organizacije. Niko iz srpskih ustanova ne reaguje i ne pita ih čija je, recimo, ploča sa natpisom kaluđerice Marije na Vidoštaku iz 1231?

Bilo je, dakako, i uništavanja spomenika. To za prostor Stona, gdje su ih uništili franjevci, kazuje i epigrafičar Marko Vego u njegovoj nesuđenoj doktorskoj disertaciji iz 1937-8. godine. Nažalost, mnoge spomenike uništio je i danas uništava naš narod koji je naučen da ovi spomenici pripadaju tuđem etničkom krugu, iako su  djedovi i očevi brojnih živih Hercegovaca na stećke postavljali nadgrobne krstove i pod njima se sahranjivali! U čija to, zaboga, groblja? Ilira? Bogumila? Zar to sahranjivanje ne svjedoči o srpskom kontinuitetu na ovim prostorima?

Vi niste Ljubinjac, a za svaku nekropolu, krst ili natpis navodite tačan lokalitet. Npr: „…na stazi između Raškojevog krsta i zaseoka Premilovo polje“. Kako je jedan Novljanin pronalazio te skrivene ljubinjske starine, nauci često nepoznate? Da li Vam je neko pomagao u njihovom pronalaženju?

Pomoć kod pronalaženja ljubinjskih grobalja i spomenika pružali su mi brojni mještani, koje sam ja i popisao na kraju knjige, pa je red da ih i ovdje pomenem: Neđo Janjić, Radovan Stajčić, Ranko Radić, Dragan Lečić, Milorad Lečić, Mladen Lečić, Tomo Turanjanin, Mirko Đurić, Boban Đurić, Milenko Đurić, Majo Vujović, Janko Lugonja, Senka Jahura, Branko Jahura, Draško Sikimić, Neđo Budinčić, Slavko Žarković i Čedo Janjić.

Naravno, trebam istaći i da sam ja Hercegovac iz Dabra i Korjenića, a moja je baba, očeva majka, sa Bančića. Ja se tu osjećam kao kod kuće, kako godine prolaze, i više nego u Novome. Moj prađed je ljubinjski graditelj i klesar Nikola Stajčić, a tu činjenicu dokazujem i podizanjem međa. Međutim, rekao bih da je Novi posljednja branjena tačka Hercegove zemlje u periodu navale Turaka, a njegovo starije stanovništvo svo je poteklo iz Hercegovine. Ove drevne veze posljednjih decenija se vrlo vješto kidaju i ja sam na tu pojavu ukazivao i visokim autoritetima iz prostora kulture, politike i Crkve.

Primjetili ste da područje Ljubinja prednjači po broju srednjovjekovnih velikih krstova. Ti masivni krstovi svojom jednostavnošću i ljepotom obrade podsjećaju na djela nekih velikana savremene skulpture. Naročito bih izdvojila krst na Vojskoj njivi i krst s natpisom u selu Obzir (Miljanovići). Vi ste jedan stavili na naslovnu, a drugi na završnu koricu knjige. Kako vi doživljavate te stare krstove?

Ljubinjski stari nadgrobni krstovi su masivni, visoki, katkad vezani za grobne gomile.

Lično ih  doživljavam kao izraz vjere naših Humljana i Hercegovaca, ali kao proizvod perioda u kojem nastaju stećci tipa visokog sanduka i sljemenjaka. Dakle, generalno govoreći, od druge polovine 14. do kraja 15. vijeka. Oni, po mome mišljenju nisu mlađi, a ima mlađih primjeraka kakav je krst u ljubinjskim Poljicama iz polovine 16. vijeka.

Krst je obilježje Hercegovine. To je zemlja Krsta. Ja sada intenzivno spremam svoju konačnu zbirku starih ćiriličnih natpisa sa prostora čitave Stare Hercegovine (mnogo je novih) i u njoj će se naći još potpuniji pregled starih krstova. Krst i Slovo to je jedno te isto.

Neke nekropole i grobovi u prošlosti nisu evidentirani, ali ima i slučajeva da ih danas na lokalitetu ima manje nego što je zabilježio Šefik Bešlagić 60-ih godina. Šta je dovelo do novovjekovnog propadanja ljubinjskih starina?

Stara groblja su uništvana svugdje u Hercegovini. Često prilikom gradnji i obnova crkava, kada su spomenici ugrađivani u temelje pa čak i u ograde grobalja. I sada se to dešava. Ja sam u više navrata pisao visokim dostojanstvenicima naše Crkve i predlagao pokretanje postupka za zaštitu stećaka. Jer najveći broj stećaka se nalazi na srpskom katastarskom tlu i u okviru srpskih crkava i grobalja. Dovoljan je jedan episkopski cirkular koji ništa ne kazuje o pripadnosti spomeničkog naslijeđa. Samo sugeriše čuvanje i zaštitu.

Mnogo bi nam prostora trebalo da sve slučajeve pobrojimo, ali ja na svim nekropolama snimam oštećene spomenike. Recimo, postoji na ogromnom krstu u Donjim Davidovićima u Bileći predstava žene koja u jednoj ruci drži uzde konja, a iz druge, podignute ruke je čekićem ili glijetom izbijen predmet koji nosi. To je svakako krst jer upravo jedan ljubinjski spomenik na Vrtinama (Žrvanj) ima istu predstavu i kazuje šta je ta žena nosila u ruci. Naime, na Vrtinama je sačuvan veliki stećak koji na istočnom licu čuva takvu predstavu: žena lijevom rukom vodi konja sa konjanikom, a u desnoj podignutoj ruci drži krst kojim osvjetljava put ispred sebe.

Spomenici su uništavani i akcijama hercegovačkih komunista, katkad masovno, kao što je slučaj sa predragocjenom nekropolom na Vrtinama, a po inicijativi tadašnjih državnih službenika iz Ljubinja. Tada su za gradnju omladinskog doma upotrijebljeni spomenici iz obližnje srednjovjekovne nekropole koji su neštedimice polomljeni. Na taj način zatrvena je skoro čitava nekropola izuzev krupnog sanduka i krsta s natpisom.

Takođe su uništeni u velikom broju i potapanjem dijela doline Trebišnjice. Moje je ubjeđenje da bi Hercegovina više korsti imala da je na starim lokacijama sačuvala dva drevna pravoslavna manastira na Trebišnjici (Kosjerevo i Dobrićevo), sa strahovitim brojem nadgrobnih spomenika, koje bi sa divljenjem i velikom znatiželjom posmatrala čitava Evropa.

Kad su u pitanju natpisi, Vaše grafijsko čitanje često unosi izmjene u one koji su pročitali  raniji istraživači. Na osnovu čega?

Čitanje i tumačenje se umnogome razlikuje i to sada sve više uviđaju u stručnim krugovima. U voluminoznom zborniku uvaženog M. Vega učinjeno je najmanje 40% pogreški i previda, ubijeđen sam, usljed prekomjernog oslanjanja na gipsane odlivke koje su donosili tehničari Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

Moje nepovjerenje prema odlivcima dolazi zbog neposrednih saznanja o plitkoći humsko-hercegovačkih natpisa, o neravnim površinama spomenika na kojima su se usjecala slava, te ponekada, dislociranja slova van uokvirenih natpisnih polja. Nepovjerenje dolazi i od prečestih pogrešaka uvaženih prethodnika. Ja koristim tehniku markiranja mekanom kredom. Izuzetno je važno da se natpisi traže u uslovima jutarnjeg ili večernjeg svjetla, kao i kad su spomenici potpuno suvi.

Kada sam 2004. godine započeo rad na izučavanju starih natpisa mislio sam da ću se baviti samo nauci nepoznatim, ali morale su biti učinjene brojne revizije i ispravke. Primjera radi, jedan crnogorski akademik je na spomeniku Pribila Petkovića i njegove domaćice Mare u Banjanima pročitao da je „pokojni“ Pribil  – „blaženi“. Greške su u ovom radu neminovne i sam sam ih pravio, na primjer u slučaju svoga predloga čitanja natpisa na krstu u Miljanovićim,a što sam jasno u knjizi naznačio. Međutim, u obimnim zbornicima i radovima iz druge polovine 20. vijeka koji su imali ambiciju donošenja konačnih tumačenja, greške su zaista mnogobrojne.

Da li ovih 20-ak natpisa sa ljubinjskog područja otkrivaju nešto o prošlosti ovog kraja?

Ti natpisi u istoriju ovih krajeva unose imena ličnosti koje se nalaze i u arhivalijama, odnosno u Državnom arhivu Dubrovnika, kao što su znameniti ljubinjski Radosalići. Ali, katkad, nalazimo nove natpise sa za nauku novim ličnostima. Primjera radi, u okolini Bileće postoje tri pisana spomenika Dragišića, a oni su izvjesno Kosače. Značajno je to i zbog sagledavanja distibucije pripadnika toga roda.

Izuzetno je važno istaći to što, pronalaženjem puno većeg broja natpisa nego je utvrđeno do konca sedamdesetih godina 20. vijeka – vidimo da je nivo pismenosti našeg dinarskog čovjeka bio viši nego što se to obično smatra. Ljubinjski kraj nalazi se u okvirima regije koja čuva najveći broj srednjovjekovnih ćiriličnih natpisa na Balkanu.

Doktore Komar, uporno ste obilazili nekropole i groblja Hercegovine 10-ak godina i to u slobodno vrijeme, pošto ste po profesiji ljekar. Zašto smatrate da je toliko važno da se utvrdi stanje na starim grobljima Hercegovine: zabilježi, pročita, locira, ostavi štampani trag o tome?

Ovakva istraživanja su važna jer našem čovjeku pokazuju njegovo sopstveno naslijeđe, kojim se može ponositi. Naše migracije su kroz istoriju donosile nove familije, ali uvijek, čuvale i dio starog stanovništva. Vidljivi su i određeni diskontinuiteti koje su izazivala pomjeranja stanovništva, modni trendovi koje je diktirala Austrougarska politika, zatim  poslijeratna Jugoslavija, kao i veoma ozbiljna zastranjenja nauke.

Ja nikada nisam odricao da su preci današnjih bosanskohercegovačkih muslimana gradili stećke i da su stećci zajedničko naslijeđe. Ali sam imao naučnu potrebu da istaknem da postoji jasna i vidljiva tačka divergencije, obilježena visokim sandukom i sljemenjakom. Oni se ovdje grade u periodu kosovske tragedije i do konca 15. vijeka. Po meni, nije sve stećak što se proglašava stećkom. Ploča sa natpisom župana Grda iz Polica sa kraja 12. vijeka je obična ploča. Ni ploča sa natpisom kaluđerice Marije sa Poprati nije stećak. Ona je napravljena 1231. godine.

Ubijeđen sam da su najsnažniji podsticaj gradnji ovih monumentalnih spomenika dali događaji koje je balkanski čovjek mogao doživjeti kao događaje vaseljenskih razmjera. To su pad Carigrada i deset godina kasnije, pad Bosne. Ali, nipošto ne odričem pripadnost ovih spomenika i muslimanima i Hrvatima jer oni postoje na prostoru koji su naseljavali i naseljavaju Hrvati.

Međutim, zna se da najgušće posijanje masivnih grobnika srednjega vijeka leži na centralnim djelovima bosansko-hercegovačkog prostora, u našem narodu poznatog kao Stara Hercegovina. Za nas je danas najvažnije da to izuzetno kulturno-crkveno naslijeđe sačuvamo.

Preuzeto sa sajta: MOJA HERCEGOVINA, članak prvi put objavljen 02.11.2015, pod naslovom: Dr Goran Komar za „Moju Hercegovinu“: „Krst je obilježje Hercegovine“