DOMAĆI IZVORI KOJI GOVORE O ETNIČKOM IDENTITETU STANOVNIŠTVA SREDNjOVJEKOVNE BOSANSKE DRŽAVE | Plemenito

DOMAĆI IZVORI KOJI GOVORE O ETNIČKOM IDENTITETU STANOVNIŠTVA SREDNjOVJEKOVNE BOSANSKE DRŽAVE | Plemenito

DOMAĆI IZVORI KOJI GOVORE O ETNIČKOM IDENTITETU STANOVNIŠTVA SREDNjOVJEKOVNE BOSANSKE DRŽAVE



Najvjerodostojniji svjedoci o etničkoj pripadnosti stanovništva srednjovjekovne bosanske države, jesu povelje bosanskih vladara i vlastele, nastale na području srednjovjekovne bosanske države. Takvih izvora je malo sačuvano pa predstavljaju neprocjenjivu dragocjenost za istoričare.

Prilikom analize domaćih izvora, trebamo paziti u koje vrijeme i na kojoj teritoriji su nastali. Znamo da se bosanska država postepeno širila iz svoga jezgra koje je obuhvatalo teritoriju između Sarajeva i Zenice, priključujući sebi susjedne geografsko-upravne teritorije. Prije nego će ući u granice države Kotromanića, na tim teritorijama nastajali su izvori koji su govorili o etničkom identitetu stanovništvu tih područja. Sa druge strane, imamo i izvore koji su nastajali na tim teritorijama, u vrijeme kada su  one bile inkorporirane u bosansku državu. Na sve ovo treba da obratimo pažnju, kako bi bolje analizirali i razumjeli domaće izvore.

Najstariji domaći izvor koji govori o etničkom identitetu bosanskog stanovništva, i to još dok se bosanska država nije proširila na Hum i Južni Dalmaciju, a na zapad se nije prostirala dalje od  izvorišta rijeke Sane, jesu povelje bana Matije Ninoslava (1232-1250).[1] Naime u tri banove povelje, pisane 1234-1240[2], 1240[3] i 1249,[4] kao njegovi podanici spominju se Srbi. Ove su povelje ugovori između bosanskog bana i Dubrovnika, a tiču se slobode trgovanja dubrovačkih trgovaca po bosanskoj državi. Dijelovi teksta banovih povelja po kojima vidimo da Ninoslav svoje podanike smatra Srbima u prevodu na savremeni srpski jezik glase ovako: Ako tuži Srbin Vlaha da se parniči pred knezom; ako tuži Vlah Srbina da se parniči pred banom.[5]


Iz ovoga se vidi da ban odgovara za svoje podanike Srbe, i da ako neko od njih skrivi nešto dubrovačkom trgovcu, mora i da odgovara pred banom. Dubrovčane naziva Vlasima, što je naziv kojim su u to doba nazivani romanski stanovnici u slovenskoj blizini. Isto tako Dubrovčani su u svojim latinskim poveljama ime Srbin prevodili kao Sclavus.

Prije ovih povelja bana Ninoslava, Stefan Nemanjić u vrijeme dok je još bio veliki župan, u jednoj svojoj povelji upućenoj Dubrovčanima njih naziva Vlasima a svoje podanike Srbima: sa ne emle Srblin Vlaha bez suda, a u dubrovačkoj latinskoj povelji taj dio glasi Ut Sclavus non apprehendat Raguseum sine iudicio (Vlah=Raguseus).[6]

Treba imati na umu da je Hum tada bio pod Nemanjićima, pa je tako ova povelje Stefana Nemanjića i izvor za etnički identitet Humljana u prvoj polovini XIII vijeka. U vrijeme Nemanjića pored naziva Humljani za narod, čiji korjen nije etnički nego regionalni, u Humu u to doba žive Srbi i Vlasi. Ti Vlasi su mogli biti stočari ili trgovci romanskog ili nekog drugog etničkog porijekla, kao i srbizovani starosjedioci ili Srbi koji su se profesionalno bavili stočarstvom.

Slični odnosi između Dubrovnika i Srba bili su i za vrijeme cara Dušana, pa tako u jednoj svojoj hrisovulji Dubrovčanima car Dušan piše: I kad tuži Latin Srbina da da Latin Srbinu polovinu svjedoka Latina a polovinu Srba, takođe i Srbin kad tuži Latina da mu daje svedoke polovinu Srba a polovinu Latina[7]

Ovo pokazuje jedan kontinuitet u diplomatskim odnosima srpskih država srednjeg vijeka sa Dubrovnikom, jer kako vidimo počev od Stefana Prvovjenčanog, preko bana Ninoslava, do cara Dušana a i poslije njega, postojao je sličan diplomatski obrazac. Zanimljivo je da ban Ninoslav u svojim poveljama, vladare iz kuće Nemanjića naziva raškim kraljevima, što se može objasniti  time da svoje podanike naziva Srbima.[8] Treba imati i na umu da se Ninoslav obraća rimokatoličkom Dubrovniku, a u latinskim izvorima rimokatoličkih zemalja preovlađuje taj naziv za srpsku državu.[9] Tako u jednoj latinskoj povelji nastaloj u Kotoru januara 1186. godine, Stefan Nemanja se naziva iupani Rasse.[10]

Da je geografski naziv za Srbe  istočno od Drine bio u upotrebi u domaćim izvorima čak i za vrijeme razvijene srpske države pod Nemnjićima, svjedoči i Dušan dok je još bio kralj u svojoj hrisovulji Hrusijskom pirgu iz 1345. godine. U hrisovulji se spominju: I svi sveti Rašani...“,[11] što se naravno odnosi na srpske svetitelje iz dinastije Nemanjića. Takođe, car Dušan je ubrzo nakon što je krunisan za cara (1346) kovao novac sa latinskim natpisom REX RASIE-IMPERATOR ROMANIAE.[12] Bez obzira na to, u razvijenom srednjem vijeku u našim zemljama Srbi se u vladarskim titulama domaćih povelja navode pod svojim pravim imenom.

Ninoslav je otišao  jedan korak dalje pa je uzeo vladarsko ime Stefan, koje je bilo uobičajeno u dinastiji Nemanjića.[13] Ako znamo da su kasniji bosanski vladari širili svoju teritoriju na račun Nemanjića, i da je na kraju Tvrtko preuzeo ksiftar carski roditelja svojih, gospode srbske kraljeva i cara, možemo zaključiti da je i u to vrijeme bilo dinastičkog rivalstva između dvije, kako smo vidjeli, srpske dinastije.

Povelja bana Stjepana II Kotromanića iz 1326. godine, prethodnika kralja Tvrtka, govori nam o etničkoj granici između Bosne i Hrvata. U toj povelji kojom knezu Vukoslavu Hrvatiniću daje župe Banjicu i Vrbanju, doslovno kaže: I za to dadosmo knezu Vukoslavu one župe za njegovu vjeru, a one župe behu neverne i stadoše protiv nas, a na stranu Hrvata.[14]

Spomenuta oblast nalazi se između Ključa i Kotora (današnji Kotor Varoš) čiji su centri ta dva grada bili. Vidimo da su ove oblasti bile na strani Hrvata, koji su zapadno od Bosne, a to potvrđuju pored domaćih izvora i strani izvori koje ćemo posebno obraditi. Ne možemo tvrditi da Hrvata kao manjih doseljenih grupa nije bilo u Bosni, ali svakako da su kojim slučajem činili znatniji broj bili bi spomenuti u nekoj od domaćih povelja kao stanovnici matičnih oblasti Bosne.

Moguće je, da je znatnijeg broja Hrvata bilo u pomenute dvije župe, jer kako vidimo one su bile stale na stranu Hrvata, ali ne možemo se složiti da su oni bili jedini stanovnici ovih oblasti. Sam vlasteoski rod Hrvatinići sudeći po prezimenu su možda porijeklom Hrvati, ali treba imati na umu da je ime Hrvatin korišćeno u srednjem vijeku kod nas i kao lično ime a ne samo etničko. [15] Isto tako, u srednjem vijeku imamo korišćenje etničkog imena Srbin kao ličnog imena.[16]U bosankoj državi, Hrvati se spominju tek u povelji kralja Tvrtka i to kada on osvaja neke hrvatske teritorije, što znači da ih do tad nije bilo u većem broju u bosanskoj državi.

Sami bosanski vladari, poput Ninoslava ili Stjepana II, nazivaju Nemanjiće u svojim poveljama raškim kraljevima a nikada srpskim, dok ban Stjepan II u povelji iz 1326. jasno kaže da su pomenute župe prešle na stranu Hrvata. Ovim je jasno istaknuta etnička razlika između Bošnjana i Hrvata, dok između Bošnjana i Rašana nema etničke razlike, pa tako nema ni upotrebe srpskog etničkog imena za Nemanjiće nego se koristi regionalni naziv. Isto tako, u već citiranoj hrisovulji car Dušan kaže da dubrovački trgovci mogu ići kroz zemlju carstva mi slobodno samo oružje da ne nose, ni u Bugare, ni u Basarabinu zemlju, ni na Ugre, ni u Bosnu, ni u Grke.[17]  Dok se Bugari, Ugri i Grci navode pod svojim etničkim imenima, Bosna se navodi po svom geografsko-državnom nazivu. Da se kojim slučajem stanovnici Bosne etnički razlikuju od Dušanovih Srba, car bi ih naveo pod njihovim etničkim imenom kao što navodi Bugare, Ugre i Grke.

Povelja upućena Hrvatiniću pisana je narodnim štokavskim jezikom i ćirilicom, a znamo da u srednjem vijeku štokavicom govore samo Srbi, dok Hrvati koriste čakavicu i uglastu glagoljicu, a za to imamo primjera čak i u ikavskim rimokatoličkim oblastima o čemu će biti riječi kasnije. Da je Hrvoje svoje ćirilične povelje pisao srpskim jezikom direktno nam govori kancelarijski zapis o registraciji Hrvojeve povelje kojom nakon svoje smrti ostavlja svojoj ženi Jeleni kuću u Dubrovniku i još neke stvari. Kancelarijski zapis nastao je po primanju povelje u Vijeću umoljenih kojem je svjedočilo 29 vijećnika. U zapisu se kaže da je hercegova darovnica napisana na litera sclava.[18] U Dubrovačkim latinskim dokumentima srpski jezik se prevodi kao sclava ili sclavonico. Pisar srpskih povelja u Dubrovniku prevodi se na latinski kao cancellarius sclav(ic)us, sclavonicus.[19]

Godinu dana ranije od spomenute povelje bana Stjepana II, u Istri je nastao dokument Istarski razvod na čakavskom jeziku i glagoljici i u njemu imamo prvi sačuvani pomen jezika hrvackoga.[20]  Ćirilicom, takođe, tada na ovim prostorima pišu samo Srbi bez obzira na konfesiju, i što je još važnije ovo je prva sačuvana  povelja „na osnovu koje može da se prati razvoj bosanske vladarske intitulacije, pod uticajem srpske kancelarije“.[21]

Krunisanje Tvrtka za kralja i njegova kraljevska titula govore nam mnogo o narodnom identitetu njegove države. Kao unuk kralja Dragutina, nakon nestanka dinastije Nemanjića, Tvrtko je došao na srpski presto. Poslije teritorijalnog širenja, Tvrtko je držao jedan dio prvobitnih Nemanjinih zemalja, manastir Mileševo sa grobom srpskog prosvetitelja sv. Save, i bio je po majčinoj liniji unuk kralja Dragutina Nemanjića. Sve ovo mu je dalo legitimitet da naslijedi srpski presto i kruniše se za kralja 1377. godine.[22] Tvrtko se krunisao „sugobim vijencem“ što znači dvostrukim vijencem odnosno krunom, srpskom i bosanskom.[23] Svojim krunisanjem, on je ulazio, s punim sjajem, u tradicije Nemanjića, krunisao se kao oni, uzeo vladarsko ime Stefan i zauzeo prema pravoslavnoj crkvi stav kakav je bio tradicionalan u kući Nemanjića.[24] Po toj tradiciji, koja je nalagala da se srpski kraljevi krunišu na dan nekog značajnog hrišćanskog praznika, i Tvrtko se  krunisao na Mitrovdan.[25]

Nakon krunisanja Tvrtko se u svojoj tituli naziva kralj Srbljem, Bosne , Pomorja, Humske zemlje, Donjih Kraja, Zapadnih strana, Usore, Soli i Podrinja i ostalim.[26] Stavljao je dakle svoju novu titulu na prvo mjesto, za razliku od npr. Dušana, koji u svojoj carskoj tituli na prvom mjestu ostavlja Srblje jer  je osjetio potrebu da tu stranu, uzurpiranu titulu donekle  srbizira, proglašavajući se u prvom redu za cara Srbljem.[27]


Povelja kralja Tvrtka I knezu i vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću

Kralju Tvrtku se 1390. godine  pokoravaju gradovi Split, Trogir, Šibenik, i ostrva Brač, Hvar i Korčul. Nakon što je zavladao većim dijelom Dalmacije i Hrvatske, u svojoj tituli od 1390-1391 navodi i Dalmaciju i Hrvatsku.[28]

Između Bosanaca i Rašana nije postojala ona etnička razlika, koja je djelila Srbe od Grka, te s toga Tvrtko nije imao razloga da potiskuje u pozadinu novu titulu i da ističe Bosnu na prvom mjestu.[29] Drugačije rečeno, vladaru Srba ili „srpske zemlje“ od davnina pripada legitimno pravo da nosi kraljevsko dostojanstvo i kraljevsku krunu.[30]

Od Tvrtka pa do poslednjih bosanskih kraljeva, Srbi će, uglavnom, zauzimati prvo i najznačajnije mjesto u kraljevskoj tituli Kotromanića. U latinskoj verziji titula će glasiti dei gracia Rascie, Bossne, Maritimeque etc. Rex.[31]

Dok je Trebinje bilo u sastavu države cara Dušana, prilikom ukidanja carine u Trebinju koju je uzimao Dušanov carinik Dabiživ, car kaže: neka Dabiživ ne uzima od Dubrovčana niti carine, niti kojega drugog dohotka, ni od trgovca dubrovačkog Vlaha, a ni od Srbljina.[32] Trebinje, kao i cijeli prostor današnje Hercegovine dugo je bio u sastavu srpske srednjovjekovne države, kako pod vladarima prije prije Nemanjića, tako i za vrijeme Nemanjića, sve dok nije prešao u ruke Kotromanića, koji su nasljedili Nemanjiće, nakon raspada Dušanovog carstva. Zato ne treba čuditi što su Srbi u Humu bili većina, i uz Vlahe skoro jedino stanovništvo srednjovjekovnog Huma. Sa područja Huma (Hercegovine) imamo i najviše domaćih izvora koji govore o etničkom identitetu stanovništva u srednjem vijeku. Od člana ugledne humske vlastelinske porodice Nikolića, koja je bila u srodstvu sa Nemanjićima i Kotromanićima,[33] Grgura Nikolića, imamo skoro identičan podatak kao prilikom ukidanja carine u Trebinju. Razlika je u tome što je ovaj put riječ o ukidanju carine pred Stonom. Grgur Nikolić 6. jula 1418, izdaje povelju kojom ukida carinu pred Stonom na Zablatku svakom tko godi grede u Ston ili Dubrovčanin ili Vlah ili Srblin ili tko ini i takođe iz Stona.[34]

Zanimljivo je da u ovim poveljama nema pomena Bošnjana, iako se Bošnjani ili „dobri Bošnjani“ pominju kao svjedoci u nekim vladarskim poveljama Kotromanića. Nije se moglo desiti da u bosanskoj državi, čiji je centar u Bosni a snaga u vlasteli tih centralnih djelova bosanske države, u poveljama koje navode stanovnike pojedinih krajeva ne bude pomen Bošnjana da su kojim slučajem predstavljali poseban etnos u odnosu na Srbe i Vlahe. Znamo da je bilo migracija stanovništva  iz Bosne u Hum, pogotovo stočarskih masa,[35] ali bez obzira na to nema pomena Bošnjana u poveljama humske vlastele ni na bosanskom primorju.

Prateći izvore koji govore o stanovništvu bosanske države, nastavljamo prema rijeci Cetini. Vojvoda Donjih Kraja, Đurađ Voisalić, sinovac i naslednik hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, svojom poveljom iz 1434, potvrđuje baštinske posjede braći Đurđevićima. Ti posjedi nalazili su se između ušća Neretve i Cetine. Kao stanovnici tih krajeva navode se Srbi i Vlasi: i u svemu u čemu ih nađošmo da drže, bilo da je Srbin ili Vlah.[36] Treba napomenuti da se iz povelje jasno vidi da je stanovništvo toga kraja rimokatoličko, ali je bez obzira na to srpskog i vlaškog porijekla. Jedino je pitanje u vezi Vlaha, da li se to odnosi na romanske vlahe ili srpske stočare. Moguće je, da je bilo i jednih i drugih.


Povelja Đurđa Voisalića

O jasnoj etničkoj  granici između Srba i Hrvata na rijeci Cetini, kao i potvrdi da Hrvata u značajnijem broju nije bilo u bosanskoj srednjovjekovnoj državi, posebno njenim južnim krajevima, svjedoči i povelja bana hrvatskog Hanža Frankopana, nastala samo dvije godine nakon povelje Đurđa Voisalića. U toj povelji, kojima Hanž potvrđuje Vlasima njihova prava spominju se na njegovoj teritoriji Hrvati, Vlasi i Srbi: I Srblin da ne more otdati na Vlaha, ni Vlah na Srblina i da ne drže Hrvati Vlahov mimo ednoga bravara.[37]

Vidimo da iako teritorije braće Đurđevića graniče sa Hrvatima, nema pomenja Hrvata kao stanovnika njihovih oblasti. Sa druge strane granice, na teritoriji Frankopana spominju se i Srbi, što znači da su tamo dospjeli svojim migracijama iz bosanske države, dakle porijeklom su iz države Kotromanića. Bosanski stočari su još prije nego će Tvrtko osvojiti velike dijelove srednjovjekovne Hrvatske i Dalmacije, dolazili i naseljavali se na tim prostorima.[38] 

Nemamo pomena nekog drugog naroda osim Srba i Vlaha koji su mogli doći iz Bosne u hrvatske krajeve. Ovo stanje odgovara pomenu naroda u poveljama vladara i velikaša bosanske države. Jedino i ovdje ostaje pitanje o porijeklu Vlaha. Njihova imena i prezimena uglavnom su slovenskog porijekla, što bi govorilo da su slovenizovani, pa ostaje pitanje da li su to bili hrvatski ili srpski stočari, a najvjerovatnije da je bilo i jednih i drugih.

Što se tiče istočnog dijela bosanske države, imamo pismo dubrovačkog trgovca iz Srebrenice Pirka Boljesaljića, koji se 1428. godine žali vijeću dubrovačkom na Srbe iz Srebrenice:  ja Pirko govorah koju imate samnom pravdu ali krivdu da me vežete Srbi bezakono...[39].  

Jedan izvor iz prve polovine XVI vijeka, iako ne spada u izvore vezane za srednjovjekovnu bosansku državu, ipak nam na posredan i vremenski docniji način govori o stanovništvu istočne Bosne. To je Putopis Slovenca Benedikta Kuripešića iz 1530. godine. Te godine na putu za Carigrad, prošao je Bosnom i zabilježio da u tim krajevima pored Turaka, koji su vladari tih oblasti, žive još samo Srbi.[40] Uporedimo li ovaj izvor sa domaćim i stranim izvorima srednjeg vijeka, vidimo da Srbi u kontinuitetu žive na tim prostorima.

Izlaganje o domaćim izvorima završićemo sa dokumentima nastalim u državi Stefana Vukčića Kosače. U početku svoje vladavine bio je vojvoda bosanski, ali kada su se stekli potrebni uslovi on je odlučio da se osamostali u odnosu na kraljeve iz obitelji Kotromanić. Od 1448. godine uzima titulu hercega, a od 1449 godine tituliše se  po milosti božijoj herceg od Svetoga Save, gospodar humski i primorski, i veliki vojvoda rusaga bosanskog, knez drinski i k tome.[41]

Isticanjem da je herceg od Svetoga Save govori nam tri stvari. Prvo, da je Stefan Kosača, iako je njegov rod bio porijeklom iz Bosne (selo Kosače u blizini Goražda), znao za tradiciju po kojoj je Hum bio dodijeljen Rastku Nemanjiću pre nego će se on zamonašiti i da su njime dugo vladali Nemanjići. Drugo, stavljanjem Rastkovog monaškog imena i isticanjem njegove svetosti u svojoj tituli, govori da se oslanjao najviše na pravoslavnu crkvu u njegovoj državi. Treće, isticanjem u svojoj tituli srpskog prosvetitelja, koji je osamostalio Srpsku crkvu i radio na osamostaljenju srpske države, govori nam i o njegovom etničkom porijeklu.

Svoju titulu herceg od Svetoga Save isticao je i u svojim latinskim poveljama upućivanim rimokatoličkim vladarima i velikašima. Na latinskom titula je glasila: Nos Stefanus Dei gracia dux sancti Saue dominus terre Huminis, Maritimarumque parcium, comes Drine ac magnus voyuoda Regni Bossne etc.[42]

Herceg Stefan i njegovi sinovi i nasljednici,  još su direktniji u svojim poveljama kada govore o stanovništvu svoje države. Tako herceg Stefan, 1450. godine u ugovoru sa

Dubrovnikom o miru garantuje da dubrovačke trgovce i njihov teret ne smiju ometati ili preuzimati samovoljno ni Vlah ni Srbin, koji su njegovi podanici.[43]

Godinu dana kasnije njegov sin knez Vladislav, u ugovoru sa Dubrovnikom kaže: obavezujem se da niti hoću niti smem ikada zabraniti niti zaustaviti ni jedne moje ljude ni Vlahe ni Srbe, da trgovine radi slobodno u Dubrovnik idu.[44] Mireći se ponovo sa Dubrovnikom 1454. godine, dopuštajući im da slobodno trguju po njegovoj zemlji, opet kao svoje ljude spominje Vlahe i Srbe.[45]

Kako vidimo, u domaćim poveljama nastalim na području srednjovjekovne bosanske države, kako onim matičnim tako i kasnije potpalim pod bosansku vlast, kao stanovnici se pominju Srbi i Vlasi. Kod Vlaha(vlaha) ostaje pitanje njihovog porijekla i uloge u srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Znamo da su vlasi bili profesionalni stočari i za razliku od ratara imali su manje obaveza prema državi i svojim feudalcima.

Njihova prezimena i imena, pismo i jezik, upućuju da su u većini bili srbizovani, ili je bilo Srba sa vlaškim pastirskim statusom mada je svakako bilo i Vlaha neslovenskog porijekla. Glavna razlika između Srba i Vlaha bila je u njihovom zanimanju i položaju prema državi i feudalcima. Tako Dubrovčani odlučuju 10. marta 1448, da se u Ston i Pelješac prime seljaci i vlasi vojvode Stefana Kosače.[46]

Ovdje su seljaci ratari a vlasi  stočari  vojvode Stefana. Ovo govori i protiv teorije koju neki istoričari zastupaju, da su Srbi uz Vlahe samo jedan feudalni stalež a nikako narod bosanske države. Da je tako, Dubrovčani bi primili „Srbe (ne seljake) ratare i Vlahe“. U svojim pak poveljama Kosače navode Srbe i Vlahe razlikujući ih samo po zanimanju, dok se obema stranama obraćaju na srpskom jeziku i ćirilici u svojim poveljama. Nešto više od sedamdeset godina ranije od ove povelje vojvode Stefana, spominju se vlasi među ostalim društvenim staležima u povelji gospodara Zete Đurđa I Balšića. Đurađ daje vjeru za ljude bosanskoga bana, trgovce, ponosnike, vlahe....[47] Ovde vidimo da pomenuti vlasi nisu bili poseban narod nego stalež profesionalnih stočara.

 

AUTOR: Boris Radaković



[1] K. Jireček, Istorija Srba, knjiga I, Beograd 1988, 175.

[2] F. Miklošić, Monumenta Serbica,  Beč 1858, 24.

[3] Isto, 29.

[4] Isto, 33.

[5] V. Glušac, Povelje Matije Ninoslava bana bosanskog i narodnost njegovih podanika, Banja Luka 2011, 36.

[6] M. Dinić, Srpske zemlje u srednjem veku, Beograd 1978, 34.

[7] D. Ječmenica, Hrisovulja cara Stefana Dušana Dubrovčanima sa dva prateća akta, Stari srpski arhiv 11, Beograd 2012,  41.

[8] M. Dinić, Srpske zemlje, 39.

[9] J. Kalić, Raška kraljevina, Zbornik radova Vizantološkog instituta, XLI, Beograd 2004, 188.

[10] T. Smičiklas, Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, svezak II, Zagreb 1904, 198.

[11] D. Živojinović, Hrisovulja kralja Stefana Dušana Hrusijskom pirgu o poklonu sela Gaidarohora, Stari srpski arhiv 6, Beograd 2007, 89.

[12] J. Kalić, Raška kraljevina, 189.

[13] M. Blagojević, Srpska državnost u srednjem veku, Beograd 2011, 139-140.

[14] J. Mrgić, Povelja bana Stjepana II Kotromanića kojom daje knezu Vukoslavu Hrvatiniću župe Banjicu i Vrbanju, Građa o prošlosti Bosne 1, Banja Luka 2008, 13.

[16] S. Marjanović-Dušanić, Povelja kralja Stefana Dušana o poklanjanju crkve Svetog Nikole u Vranju manastiru Hilandaru, Stari srpski arhiv 4, Beograd 2005, 77.

[17] D. Ječmenica, Hrisovulja cara Stefana Dušana Dubrovčanima sa dva prateća akta, 41.

[18] N. Isailović, Povelja hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića ženi Jeleni, Stari srpski arhiv 10, Beograd 2011, 167.

[19] M. Dinić, Srpske zemlje, 34.

[20] Hrvatska gramatika, Grupa autora, II promjenjeno izdanje, Zagreb 1997, 15.

[21]  J. Mrgić, Povelja bana Stjepana II Kotromanića kojom daje knezu Vukoslavu Hrvatiniću župe Banjicu , 14.

[22] S. Stanojević, Svi srpski vladari, Beograd 1989, 43.

[23] N. Radojčić, Obred krunisanja bosanskog kralja Tvrtka I, Beograd 1948, 80.

[24] Isto,  81.

[25] M. Dinić, Iz srpske istorije srednjeg veka, Beograd 2003, 308-309.

[26] R. Mihaljčić, Povelja kralja Stefana Tvrtka I Kotromanića knezu i vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, Stari srpski arhiv 1, Beograd 2002, 117-129.

[27]M. Dinić, Iz srpske istorije srednjeg veka, 313.

[29] M. Dinić, Iz srpske istorije srednjeg, 314.

[30] M. Blagojević, Srpska državnost u srednjem veku, 292.

[31] N. Isailović, Povelja kralja Tvrtka I Kotromanića Šibeniku, Građa o prošlosti Bosne 4, Banja Luka 2011, 31-47.

[32] F. Miklošić, Monumenta Serbica, 117.

[33] Nikolići su bili potpomci humskog kneza Miroslava, rođenog brata Stefana Nemanje. Iz porodice Nikolić je bila i žena kralja Stefana Dabiše Kotromanića, Gruba Nikolić.

[34] F. Miklošić, Monumenta Serbica, 281.

[35] B. Hrabak, Naseljavanje hercegovačkih i bosankih Vlaha u Dalmatinsku Zagoru u XIV, XV i XVI veku, Vlasi u staroj hrvatskoj istoriografiji, Split 2010, 201-202.

[36] A. Smiljanić, Povelja vojvode Đurđa Voisalića kojom potvrđuje baštinske posjede braći Đurđevićima, Građa o prošlosti Bosne 4, Banja Luka 2011, 123.

[37] R. Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina, Zagreb 1890, 298.

[38] B. Hrabak, Naseljavanje hercegovačkih i bosankih Vlaha u Dalmatinsku Zagoru u XIV, XV i XVI veku, 202.

[39] Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, I-2, 423.

[40] B. Kuripešić, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530,  Sarajevo 1950, 29.

[41] M. Blagojević, Srpska državnost u srednjem veku, 358.

[42] E. O. Filipović, Povelja hercega Stjepana Vukčića Kosače Barbari od Liechtensteina, Građa Arhiva Bosne i Hercegovine 5, Sarajevo 2013, 10.

[43] R. M. Grujić, Apologija srpskog naroda u Hrvatskoj i Slavoniji, Novi Sad 1909, 27.

[44] Isto.

[45] V. Đerić, O Srpskom imenu po zapadnim krajevima našega naroda, Beograd 1914, 17.

[46] S. Ćirković, Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba, Beograd 1964, 104.

[47] Srđan Rudić, Povelja Đurđa I Balšića Dubrovčanima, Stari srpski arhiv 8, Beograd 2009, 112.

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg