DOBRI BOŠNjANI | Plemenito

DOBRI BOŠNjANI | Plemenito

DOBRI BOŠNjANI

 


Povelje nastale u okvirima srednjovjekovne bosanske države, sadrže pomen jednog određenog sloja bosanskog stanovništva, poznatim pod nazivom dobri Bošnjani. Do danas u istoriografiji ovaj termin suprostavlja različita gledišta i teze koje nastoje da definišu i objasni pomen ovih dobrih bosanskih ljudi. Ovdje ćemo se dotaći ovoga pitanja, u pokušaju da odredimo mjesto i značenje dobrih Bošnjana u srednjovjekovnoj Bosni.

Gledano van okvira srednjovjekovna Bosne, u ostalim krajevima srednjovjekovnog Balkana i cijele Evrope, susrećemo u poveljama i drugim izvorima pomen "boni homines" ili dobri ljudi, plemeniti ljudi, dobri vlasi, dobri muži i slične termine. 

U srednjem vijeku ljudi su bili podjeljeni na klase i čovjek je vrednovan po tome kojoj klasi pripada. Tako su plemići u zapadnoj Evropi nazivani „boni homines – dobri ljudi“, a malenima i siromašnima se odricao kvalitet „boni – dobri“. Oni su bili samo „homines populi – pučani“.[1] Na južnoslovenskom prostoru za plemiće su se koristili termini „plemeniti ljudi“[2] ili „dobri ljudi“[3] itd.

Car Dušan u svom zakoniku nalaže da se za igumane postave dobri ljudi koji će dom božji podizati.[4] Za razliku od ranije navedenih primjera, u kojim  se „dobri ljudi“ odnose na svetovnjake, u Dušanovom Zakoniku se govori o crkvenim licima. Ipak, na visoka crkvena mjesta postavljani su najviše pripadnici vlastele koji su se dobrovoljno odlučili za to ili bili određeni od svojih roditelja za crkvenu službu.

Na suprotnoj obali Jadrana, u italijanskim državama ranog i razvijenog srednjeg vijeka, „boni homines“ bili su ugledni ljudi, koji su obavljali javne službe poput sudija, pisara i mnogi drugih. Takođe, u ovaj stalež su spadali i vlasnici zemljišnih posjeda ili ljudi koji su na neki drugi način bili bogati.[5]

Na južnoslovenskoj jadranskoj obali imamo italijansku varijantu  kao što je "bony omeni de Clisa", koje spominje kliški trgovac Radič u svom pismu , koje je početkom novembra 1377. godine, iz Podvisokog uputio Dubrovčanima.[6] Ovim primjerima je pokazan istorijski kontekst značenja pojmova dobri ljudi, dobri muži i dobri Bošnjani.

Prvi put se termin dobri Bošnjani javlja u poveljama bana Stjepana II (1322-1353) i to od 1326. godine. Te godine u povelji kojom knezu Vukoslavu Hrvatiniću daje župe Banjicu i Vrbanju, kao svjedicu prvi put se navode dobri Bošnjani.[7] Takođe, ovo je prva sačuvana povelja na osnovu koje se može pratiti razvoj vladarske intitulacije Kotromanića, pod uticajem kancelarije Nemanjića.

Od ove prve sačuvane povelje, počinje takođe diplomatički običaj da se navode predstavnici svih zemalja i pojedinih župa kojima su Kotromanići upravljali, nabrajani prema važnosti i prema izvjesnom geografskom redosljedu. Posle zemlje Bosne, sljedi župa Zagorje koja se nalazi jugoistočno u odnosu na Bosnu. Dalje se ređaju teritorije ka zapadu – župa Rama, zatim ka sjeveru – župa Uskoplje, kao jedini predstavnik „zemlje“ Donji Kraji itd.[8]

Ban Stjepan II u povelji koju je izdao Dubrovniku 15. avgusta 1332. godine, spominje kao svoje podanike Bošnjane  i trgovce iz Dubrovnika "ako li govori Bošnjanin protiv Dubrovčanina…."[9] U istoj povelji ban kada govori o odnosu Dubrovnika i Huma, kaže da Dubrovčani žive u Humskoj zemlji "u njihovom zakonu u prvom". Ovo proističe iz toga, što je Humska zemlja bila, kako ranije pod vlašću Nemanjića, tako i u vrijeme vlasti Kotromanića, jedna velika i jaka autonomna oblast sa svojom domaćom vlastelom. Tako vojvoda Radič Sanković  u jednoj svojoj povelji poziva se na tradicije "gospode srpske i bosanske i  humskom"[10]. Prema geografskim regijama se po nekad identifikuju i njihovi stanovnici, Bošnjani su  iz Bosne, iz Huma su Humljani, iz Primorja Primorjani, iz Usore su Usorani.  Primorjane i Humljanje u svome pismu Dubrovčanima (1359-1361) spominje župan Sanko Miltenović.[11] Humljane kao svjedoke navodi i knez veliki humski Andrija u povelji koju sa sinovima izdaje Dubrovniku 1249. godine.[12] 

Dubrovčani su sa humskom vlastelom još od najranijih vremena imali uređene odnose, a svoje sporove su rješavali na mješovitim sudu – stanku, koji se održavao kod Svetog Stefana u Zatonu vanjskom.[13] Pored toga Humljani su uživali i pravo da im vrhovni gospodar, u ovom slučaj kralj iz dinastije Kotromanića, sudi po njihovom običaju. To je pitanije humsko koje ukazuje na poseban status Humske zemlje u okvirima srednjovjekovne bosanske države.[14]

Povelja bana Stjepana II iz 1351. upućena knezovima Vuku i Pavlu Vukoslaviću, pruža jasniju sliku o „dobrim Bošnjanima“. Naime, u toj povelji se kao svjedoci javljaju ljudi iz Bosne i Usore, čime je jasno istaknuta upravna i politička osobenost i  granica ove dve oblasti.

U povelji se o svjedocima kaže: "A tome su  pristavi i svedoci dobri Bošnjani i Usorani: prvi pristav i svedok Vladislav Dabić sa bratijom, drugi svedok i pristav Ratko Šanta sa bratijom, Mrkoje Šćitovljanin pristav i svedok sa bratijom; od Usore pristav i svedok Pribislav Hlapotić sa bratijom, Stipoje Čelničić svedok sa bratijom, Poručen Pribislavić svedok tome sa bratijom; od Donjih Kraja Ratko Lužac svedok i pristav i njegova pratnja".[15]

Pored Bosne i Usore, kao treća politička jedinica istaknuti su i Donji Kraji, sa njihovim svjedokom. Isticanje drugih upravnih jedinica pored same Bosne nije bio rijedak slučaj u bosanskim poveljama, a možemo ga vidjeti i u samoj tituli bana Stjepana II koja je glasila "gospodin svim zemljama bosanskim i Soli i Usore i Donjim Krajima i Humske zemlje gospodin".[16]

Glavni sud koji je sudio u međusobnim sporovima velikaša bosanske države bio je stanak "sve zemlje Bosne i Donjih Kraja i Zagorja i Humske zemlje".[17] Ovim nabrajanjem upravnih oblasti u titulama Kotromanića i u poveljama koje tretiraju sudske sporove bosanske vlastele i „vjeru“ kraljevu, pokazano je iz koliko se istorijsko-političkih cjelina sastojala bosanska država. Svaka ova oblast imala je i svoju domaću vlastelu, sa kojom su Kotromanići morali da računaju kao bitan politički faktor. Najvažnija i najmoćnija vlastela bila je iz same središnje oblasti Bosne, i to su dobri Bošnjani  koji se spominju u poveljama.

Nasljednik Stjepana II, Stefan Tvrtko I Kotromanić u vrijeme dok je još bio ban, izdaje 1367. godine povelju knezu Pavlu Vukoslaviću, kojom ga vraća u svoju službu, nakon što se Pavle bio odmetnuo od njega. Kao svjedoci u povelji se opet navode posebno svjedoci od Bosne a posebno svjedoci od Usore. U slučaju da u buduće iznevjeri, Pavla ne smije niko da goni dok ga ne "ogleda Bosna i Usora, njegova družina, plemeniti ljudi".[18]

Na mjestu gdje je u povelji Stjepana II za svjedoke pisalo "dobri Bošnjani", u povelji njegovog nasljednika piše "od Bosne", tako da je van svake sumnje da dobri Bošnjani predstavljaju bosansku vlastelu porijeklom iz njenih središnjih krajeva odnosno "boni homines".

Dubrovčani su znali koliki je uticaj te krupne bosanske vlastele, pa su po nekad tražili pored zakletve bosanskog kralja i kraljice da se zakunu i bosanski „baroni“ – cum sagramento so et de la reina et dei soi baron“.[19] U latinskim i italijanskim spomenicima, stanak bosanske vlastele, takođe, označavan je kao "sboro tra lo re et baroni de Bossina".[20]

Svi ostali vladari iz kuće Kotromanića, svoju krupnu vlastelu porijeklom iz Bosne navodili su u poveljama  kao dobre Bošnjane ili  Bošnjane a tako su ih znali oslovljavati i Dubrovčani. U pismu knezu Pavlu Radenoviću, nakon bosansko – dubrovačkog rata (jun 1403-maj 1404), zahvaljujući mu se  zbog zauzimanja za njih kod novoizabranog kralja Tvrtka II i hercega Hrvoja, Dubrovčani ga hvale kao pripadnika stare bosanske vlastele. Takoće ga obavještavaju da su i sa ostalim bosanskim velikašima napravili dogovor: "A sa Bošnjanima ti napravismo drugi dogovor, kako vaša ljubav zna".[21]

Kralj Stefan Tvrtko II Tvrtković (1404-1409, 1421-1443) juna 1405, u povelji Dubrovčanima nastaloj u posleratnim okolnostima kao dokument o pomirenju Bosne i Dubrovnika, piše: "A što su vojvoda Sandalj, knez Pavle Radenović, ili drugi Bošnjanin kraljevstva bosanskog, uzeli kome god Dubrovčaninu imetak,… tome plenu da je sudija knez Vukac Hranić… ."[22] 

Vlastela u bosanskoj srednjovjekovnoj državi, imala je sebi podrećene sitnije plemiće. Oni se javljaju u poveljama koje je izdavala velika bosanska gospoda, prosto kao dobri ljudi,  naši dobri ljudi ili slugama, plemenitim ljudima. 

Pozni srednji vijek u napuljsko-ugarskoj praksi poznaje termin "familiaris" ( familijar, sluga) a u bosanskoj dobar čovek (uglavnom u množini kao dobri ljudi), odnosno čeljadin (mađ. cseled). Ovi familijari bili su sitno plemstvo koje je priznavalo primat nekog gospodara višeg ranga. Oni su djelovali kao njegovi službenici, bili su članovi njegove svite i neposredno su ga služili, vršeći dužnosti uglavnom vojne i administrativne prirode.[23]

Vojvoda Sandalj Hranić, u povlji iz 1419, govori i o svojim podčinjenima "udeljujući svojim slugama, plemenitim ljudima, po svojoj volji dajem i zapisujem u baštinu i u plemenito".[24] Na osnovu ovoga vidimo da su dobri Bošnjani bili toliko moćni da su po svojoj volji mogli da nagrađuju svoje ljude, i oni su bili prema svojim ljudima u položaju u kojem je bio bosanski kralj prema njima.


[1]http://www.franjevci-split.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=2702&Itemid=49

 

[2] R. Popović, Povelja vojvode Sandalja i braće mu Vukca i Vuka kojom ustupaju Dubrovčanima svoj deo Konavala, 24. Jun 1419, GOPB,4, Banja Luka, 2011, 97-108.

 

[3]N. Isailović, Povelja hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića ženi Jeleni, SSA, 10, Beograd, 2011, 165-180.

 

[4] N. Selaković, Dušanov Zakonik i pravni transplanti, Beograd, 2007, 29.

 

[5] S. M. Đžaja, „Dobri Bošnjani“ i „Boni Homines“, Dijalog 1-2, Sarajevo, 2006, 108.

 

[6] Isto, str. 108.

 

[7] J. Mrgić, Povelja bana Stjepana II Kotromanića kojom daje knezu Vukoslavu Hrvatiniću župe Banjicu i Vrbanju, GOPB, 1, Banja Luka, 2008, 11-22.

 

[8]  J. Mrgić, Povelja bosanskog bana Stjepana II Kotromanića kojom knezu Vukoslavu Hrvatiniću daje župe Banjicu i Vrbanju sa gradovima, GOPB, 1, Banja Luka, 2008, 14-16.

 

[9] http://matica-bih.org/projekti/poveljebosanskihvladara.html

 

[10]A. Smiljanić, Povelja vojvode Radiča Sankovića Dubrovčanima, GOPB, 1, Banja Luka, 2008, 75-86.

 

[11]A. Smiljanić, Pismo župana Sanka Miltenovića Dubrovčanima, GOPB, 2, Banja Luka, 2009, 35-44.

 

[12] F. Miklošić, Monumenta Serbica, Beč, 1858, 34.

 

[13] S. Mišić, Humska zemlja u srednjem veku, Beograd, 1996, 119.

 

[14] Isto, str.120.

 

[15]J. Mrgić-Radojčić, Povelja bana Stjepana II Kotromanića kneževima Vuku i Pavlu Vukoslaviću, SSA, 1, Beograd, 79-92.

 

[16] J. Mrgić, Povelja bosanskog bana Stjepana II Kotromanića kojom knezu Vukoslavu Hrvatiniću daje župe Banjicu i Vrbanju sa gradovima, GOPB, 1, Banja Luka, 2008, 13.

 

[17] M. J. Dinić, Iz srpske istorije srednjeg veka, Neograd, 2003, 246.

 

[18]D. Ječmenica, Povelja bana Tvrtka knezu Pavlu Vukoslaviću, Građa o prošlosti Bosne, 4, Banja Luka, 2011, 21-29.

 

[19] M. J. Dinić, navedeno djelo, str. 243.

 

[20] Isto, str. 235.

 

[21] T. Vuković, Dva pisma Dubrovačke Opštine knezu Pavlu Radenoviću iz 1405. godine, Građa o prošlosti Bosne, 4, Banja Luka, 2011, 67-74.

 

[22] R. Mihaljčić, Povelja kralja Stefana Tvrtka Tvrtkovića kojom Dubrovčanima potvrđuje slansko primorje, Građa o prošlosti Bosne, 4, Banja Luka, 2011, 75-88.

 

[23] N. Isailovć, Fragmenti o familijarima Hrvatinića u Dalmaciji i Hrvatskoj krajem XIV i početkom XV veka, Spomenica Akademika Marka Šunića (1927-1998), Sarajevo, 2010, 311.

 

[24] R. Popović, Povelja vojvode Sandalja i braće mu Vukca i Vuka kojom ustupaju Dubrovčanima svoj deo Konavala, Građa o prošlosti Bosne, 4, Banja Luka, 2011, 97-109. 


AUTOR: Boris Radaković

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg