DIPLOMATIKA | Plemenito

DIPLOMATIKA | Plemenito

DIPLOMATIKA



Naše poznavanje prošlosti uglavnom se temelji na pisanim svjedočanstvima. Pisani izvori mogu biti narativni i dokumentarni. Dok su narativni pisani slobodnijim stilom u kome je pisac mogao da iskaže svoj talenat, dokumentarni govore o jednom činu pravnog karaktera ili okolnostima koje su dovele do njega. U prvom slučaju se ispituje istinitost napisanog, a u drugom autentičnost. Upravo se ovim drugim bavi diplomatika.


Diplomatika je pomoćna istorijska disciplina koja proučava isprave (diplome, povelje) vlastitom kritičkom metodom da utvrdi njihovu vrijednost kao istorijsko svjedočanstvo.

Naziv diplomatika u nauku je uveo francuski diplomatičar Žan Mabiljon (Jean Mabillon), 1632 – 1707, koji je svoje djelo nazvao De re diplomatica libri sex (Pariz, 1681). Prema tome, diplomatika je nauka o diplomama ili ispravama.

Naziv potiče od starogrčke riječi (udvostručiti), a prvobitno je označavalo dvostruku tablicu (diptih) koja je sadržavala: 1. da se neko može služiti državnom poštanskom službom (cursus publicus) za slanje pisama ili za prevoz, 2. dekret kojim se veteranima daje ius civitatis ili ius conubi. U srednjem vijeku je riječ diploma označavala carsku privilegiju. U doba humanizma se javljaju kao svečane isprave koje su izdavali vladari ili feudalci. Ovo značenje je zadržala do danas.

 Diplome ili isprave se čuvaju u arhivima i predstavljaju jedan od osnovnih izvora za proučavanje srednjeg vijeka. One sadrže podatke ne samo iz političke istorije, već i iz privredne, kulturne, ekonomske itd.

Dijele se na: isprave u užem smislu, a njih nazivamo povelje ili listine, i isprave u širem smislu, koje obuhvataju mandata, epistolae i acta.

Mandata su dokumenti isključivo administrativnog karaktera i sadrže naredbe koje viša vlast upućuje nižoj, koje trebaju da se izvrše.

Epistolae obuhvataju korespondenciju svih vrsta. Ona sadrže formu narativnih izvora, ali i diplomatičkih.

Acta su službeni spisi koji prethode ispravi ili dolaze nakon nje. Nekada se nazivaju i scripturae. To mogu biti molbe, izvještaji, bilješke, koncepti i dr.

Kod ispitivanja vjerodostojnosti dokumenata treba utvrditi da li je on istinit ili lažan, tj. da li je on zaista ono čime se prikazuje. U mnogo slučajeva original je ostao izgubljen, pa se sadržaj nekog dokumenta može saznati preko kopija. Međutim, problem predstavljaju mnogi falsifikati. Najpoznatiji je tzv. Darovnica cara Konstantina kojom je priznao jurisdikciona prava papi Silvestru, iz VIII vijeka. Treba razlikovati istorijsku od diplomatičke autentičnosti. Jedan dokument izdat nakon smrti njegovog autora može imati istorijski autentičan sadržaj, ali isto tako, povelje izdate u kraljevskoj ili vlasteoskoj kancelariji može biti istorijski neistinita. U posljednjem slučaju isprava je diplomatički autentična, ali ne i istorijski.


 RAZVOJ DIPLOMATIKE

Razvoj ove pomoćne istorijske discipline vezuje se za humanizam, kada su naučnim metodama otkriveni mnogi falsifikati. Njih su otkrili mnogi poznati humanisti, kao što su Petrarka, Lorenco Vala i dr. Ipak, njen pravi razvoj počinje u XVII vijeku. Dva događaja su bila odlučujuća. U Tridesetogodišnjem ratu (1618 – 1648), nastale su mnoge povelje, na kojima su katolici i protestanti temeljili svoja prava. Vestfalskim mirovnim ugovorom 1648. godine, donesena je odluka da se sporna pitanja moraju urediti. Jedan spor je izbio u Njemčkoj, između ženskog samostana i opštine grada Lindau. Samostan je temeljio svoja prava na ispravi tobožnjeg cara Ludviga iz XII vijeka. Grad je pozvao profesora Hermana Konringa, koji je napisao knjigu Censura diplomatis quod Ludovico imperatori fert acceptum coenobium Lindaviense, u kojoj je iznio pravila za utvrđivanje autentičnosti isprave. On je istakao da loš jezik nije znak da je isprava falsifikat, nego ako njen jezik i ortografija ne odgovaraju jeziku kancelarije, onda jeste. Te prepirke su nazivane bella diplomatica forensia.


U Francuskoj u to doba je započeo drugačiji sukob. Izazvao ga je jezuita Daniel Paperbroh, svojom raspravom Propylaeum antiquarium circa veri et falsi discrimen in vetustis membranis, u uvodu svog djela Acta Sanctorum, 1675, u  kojem je utvrdio falsifikate merovinških povelja samostanu Sen Deni. Iz Sen-Denija mu je odgovorio benediktinac Žan Mabiljon, djelom De re diplomatica libri sex, što predstavlja početak naučne diplomatike.

Njegov rad su nastavili redovnici Rene Prosper Tasin i Šarl Fransoa Tustejn, svojim djelom Nouveau Traite de Diplomatique (Pariz, 1750 – 1765). U XVIII vijeku treba istaći austrijskog benediktinca Johana Georga Gotfrida Besela, koji je napisao istoriju samostana Chronicon Gotwicense, i diplomatičkom metodom obradio kraljevske i carske povelje. Drugi je Scipione Mafei, u Italiji, sa svojim nedovršenim djelom  Istoria diplomatica che serve d'introduzione all'arte critica in tal materia (Mantova, 1727).

Nakon Francuske revolucije, sa pojavom romanticizma, jača proučavanje prošlosti, a samim tim i diplomatičkih isprava. U Francuskoj se posebno ističe Ecole des Chartres, osnovana 1821. godine. U Njemačkoj je u Frankfurtu na Majni, 1819. godine, osnovano Društvo za proučavanje starije njemačke istorije. Društvo je počelo izdavati, danas poznatu, seriju MGH (Monumenta Germaniae historica).


Srpska diplomatika je usko vezana za vizantijsku. Najpoznatiji srpski diplomatičari bili su: Pavle Karano - Tvrtković, Vatroslav Jagić, Ljubomir Stojanović, Stanoje Stanojević, Jovan Radonić i drugi. Djelo Stanoja Stanojevića Studije o srpskoj diplomatici (1914 – 1935), i danas spada među najznačajnije djelo iz te oblasti. 


PRIREDIO: Dejan Došlić

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg