ĆIRO TRUHELKA U GLASNIKU ZEMALjSKOG MUZEJA BOSNE I HERCEGOVINE – ZATIRAČ SRPSKE ISTORIJE I PISMA | Plemenito

ĆIRO TRUHELKA U GLASNIKU ZEMALjSKOG MUZEJA BOSNE I HERCEGOVINE – ZATIRAČ SRPSKE ISTORIJE I PISMA | Plemenito

ĆIRO TRUHELKA U GLASNIKU ZEMALjSKOG MUZEJA BOSNE I HERCEGOVINE – ZATIRAČ SRPSKE ISTORIJE I PISMA


Kada danas listamo znameniti Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, možemo utvrditi da u nizu brojeva ovaj naučni časopis pruža kvalitetni estetski doživljaj. To, svakako, stoga, što je opskrbljen nizom odličnih crteža starih spomenika i nekropola ove središnje balkanske zemlje. Temeljni prilog o bosančici dr Ćira Truhelke, koji je stigao dosta rano, svakako u vrijeme kada se ovaj istraživač nastoji afirmisati kao epigrafičar, objavljen je u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine (god. prva, knj. četvrta), 1889. godine, pod naslovom „Bosančica. Prilog bosanskoj paleografiji“. Ovdje je Truhelka iskazao uvjerenje da je glagoljica jedino slovensko pismo, ali je uslijed nepraktičnosti njezine doskočila ćirilica sa kojom se u Bosni, naporedo, razvijala bosančica. Pri tom su oba ta različita pisma nastala iz grčkog pisma. Na str. 70. Truhelka anlizira slova „d“, „z“, „r“, „ω“, „ć“, „ž“..., ukazujući na regionalne različitosti, iako se ta slova nalaze svuda po srpskim zemljama ispisivana upravo i u vidu kurzivne ćirilice iz bosanskih predjela. Na str. 79. pruža autor tabelarni pregled grupa varijanti slovnih znakova rasčlanjujući ih u „manastirsko“, „begovsko“ i druga pisma, za što, opet, nema naučnog osnova. Uvid dr Truhelke u ćiriličnu građu središnjeg Balkana bio je krajnje ograničen. Epigrafičari znamenite muzejske ustanove iz Sarajeva već u prvoj godini izlaženja Glasnika, oglašavaju hercega Stefana Vukčića Kosaču, kao i njegovog prešasnika Sandalja Hranića, „jednim od najuglednijih bogumila“, a u nastojanju da pobiju mogućnost da je ovaj oblasni gospodar podizao crkve, nalaze da je ćirilični ktitorski natpis na crkvi Svetoga Georgija u Sopotnici kod Goražda krivo datovan („Epigrafske crtice iz Bosne i Hercegovine, GZM Bosne i Hercegovine, godina prva, knj. prva, jan.-mart, 1889, str. 70). Već sljedeće godine Vatroslav Jagić je u Glasniku objavio „Nekoliko riječi o bosanskim natpisima na stećcima“ (GZM Bosne i Hercegovine, godina druga, knjiga prva, 1890, 4, 5) i ovim prilogom grobne spomenike srednjega vijeka u Bosni i Hercegovini vezao uz bogumile. On je bogumilskom jeresi objašnjavao pojavu ovih spomenika. Ipak, Jagić je izjavio da su natpisi pisani čistim narodnim jezikom, sa čim se možemo složiti. Okupiran terenskim radom, dr Ćiro Truhelka dolazi do starog krsta u selu Prijevor kod Bileće i u 1891. godini (knj. četvrta) u Glasniku objavljuje prilog „Starobosanski mramorovi“ u kojem potpuno odriče pripadnost starih monumentalnih nadgrobnih krstova nekropolama sa stećcima. Po svaku cijenu, sa vrlo ograničenim uvidom u spomeničko naslijeđe srednjega vijeka, on sva stara groblja načinjena od stećaka, proglašava jeretičkim. Ćiro Truhelka ne želi da vidi da je ogroman broj nekropola naprosto natkriljen krstom.

Sjetimo se samo ogromnog krsta u nevesinjskom selu Jasena koji dominira nekropolom, sjetimo se velikog groblja u Radmilović Dubravi kod Bileće gdje u sjevernom dijelu groblja leži krst, a da su, pri tom, brojni krstovi klesani i urezivani u stećke u središnjem dijelu groblja. Na stranu, činjenica, da se u zapadnom obodu ovog groblja nalaze četiri manja stara krsta koja sa ortografskih karakteristika njihovih natpisa možemo pripisati 16-17. vijeku, a da jedan od njih pripada kaluđeru Gligoriju. Sjetimo se nekropole u dabarskom selu Suzina, sjetimo se groblja u ljubinjskom selu Bančići gdje su postavljena dva masivna krsta, u porti i van porte, sjetimo se brojnih nevesinjskih grobalja uključujući i najveću nekropolu Bosne i Hercegovine u selu Krekovi. Pogledajmo na veliku nekropolu u Boljunima kod Stoca, pogledajmo na prisustvo crkvišta Srpske Pravoslavne Crkve uz nekropole (Nekuk kod Stoca, Domaševo u Ljubomiru, Orahovice kod Fatnice, crkvišta i crkve u trebinjskoj Šumi...) Ogroman je niz grobalja srednjega vijeka koje natkriljuje veliki krst izrađen u 15. vijeku. Nije bilo dovoljno dr Truhelko što je upravo on nosio zaslugu za izučavanje natpisa bana Kulina iskopanog kod Visokog (Muhašinovići) u kojem stoji: SIю CRKVь BANь KɤLINь ZIDA... (GZM BiH, 1898, knjiga treća, 617-622). U 20. vijek Glasnik je ušao sa čvrstim stavom o vjerskom karakteru nekropola srednjega vijeka u Bosni i Hercegovini. Kada je Mihovil Mandić na planinu izveo đačku ekskurziju, naišao je na manju nekropolu stećaka koju je opisao u prilogu „Patarensko groblje pod Osmačom planinom“ podupirući, bez valjane provjere i razmatranja, odomaćeno vjerovanje Glasnika o jeretičkom karakteru svih starih grobalja ove zemlje (GZM BiH, knj. treća, 1902, 560-562). Autor kazuje o grobovima da su nesumnjivo patarenski iako nose krst, objašnjavajući tu pojavu željom za skrivanjem jeresi, a da pri tom ne želi vidjeti ukupni rezultat istorijske nauke njegovoga vremena koja, pored  jeretika, nikome nije ostavila mjesta u ovoj napaćenoj zemlji. No, čini ipak jedan otklon kada izražava uvjerenje da se patarenstvo u Hrvatskoj nije moglo ustaliti. Istakao se dr Truhelka i 1909. godine kada je objavio članak „Mali prinos značenju bosanice“ u Glasniku u kojem na stranama 211 i 212, analizirajući jedan ćirilični rukopis navodeći riječi sastavljača: „Ovo se pismo zove (gla)glagoljica iliti slovinsko dalmatinska bukvica i jošte se stari popovi rimske crkve u Dalmaci so ovom bukvicom služe“. Truhelka u prilogu kaže: „takozvane ćirilice“. Kada se već prihvatio u Državnom Arhivu Dubrovnika, donio je niz pisama najviših tačaka političke moći Osmanske imperije upućenih Dubrovniku, a takođe i iz Bosne i Hercegovine, ma pismo kojim su ispisana proglašava bosanicom. Ovdje, pored ostaloga, leže i pisma sultana od 1430. godine (GZM BiH, 1911, 1-162). Ipak, nije ovim radom  pismo sultanskih akata g. Truhelka odredio kao „sultansko“. I kada se jednom sintezom 1914. godine osvrnuo na srednjevjekovne spomenike Bosne, Truhelka je utvrdio pripadnost nekropola patarenima, te kako su stranci ova groblja prozvali bogumilskim, a kako je sekta prevladala, to bi se termin odomaćio (GZM BiH, knj. prva, 1914, 228, 230). U ratnoj 1916. godini, dr Truhelka je na stranama Glasnika rasčlanjivao istoriju agrarne kolonizacije Bosne utvrdivši da su vlaške filurdžije iz Srbije masovno migrirale u opustošene predjele Bosne, kazujući o osmanlijskom Zakoniku koji poziva na „srpski običaj“ po kome Vlasi daju porez (Stari turski agrarni zakonik za Bosnu, GZM BiH, godina dvadeset i osma, svezak treći i četvrti, 427, 432). Nisam siguran da je srpski istraživač Vladislav Skarić bio potaknut ovim radom Truhelke, ali je tokom 1918. godine u Glasniku objavio rad „Porijeklo pravoslavnog naroda u sjeverozapadnoj Bosni, godina trideseta, 218-136) nalazeći da su pravoslavni Srbi još tokom 15. vijeka stizali na područja tadanjeg šibenskog i zadarskog protoprezviterijata, a oko 1530. u Glamoč, Knin, Skradin. U svakom slučaju, čekaćemo do 1934. godine kada Vladislav Skarić na stranicama Glasnika opisuje spomenik gosta Milutina na Humskom u fočanskom srezu – ne proglašavajući ga jeretičkim. Na istočnoj strani spomenika gosta Milutina stoji urezano: „VA IME TVOJE PRIČISTA TROJICE...“ U osvit Drugog svijetskog rata koji je Bosni i Hercegovini donio ogromne žrtve, Mazalić Đoko objaviće na stranicama Glasnika ozbiljni rad posvećen hercegovoj crkvi u Goraždu dajući osnovu crkvene građevine i detaljan arhitektonski opis crkve (GZM Nezavisne Države Hrvatske u Bosni i Hercegovini, godina pedeset i druga, sv. prva, 1940, 27-37).

Kada je uvaženi epigrafičar Čapljinac Marko Vego objavljivao svoj Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine (1962-1970, tom 1.-4.), na više mjesta oslonio se na faksimile dr Ćira Truhelke objavljene u Glasniku Zamaljskog muzeja. Gotovo po pravilu, ova tumačenja dr Truhelke su pogrešna, kako sam nedavno pokazao za natpise u opsegu bilećkog sela Baljci (Čamov Krst), kao i niza gatačkih sela.

Ukupni istoriografski i naročito arheografski prinos dr Ćira Truhelke nesumnjivo zahtijeva pomne i obuhvatne analize. Posebno njegova krupnija monografska djela.

Želim iznijeti uvjerenje da će u budućnosti bilo kakvo regionalno rasčlanjivanje starog ćiriličnog sistema pisma doživjeti krah jer će biti pokazana jedna nedjeljiva grafijska osnova njegova i razlistavanje ove plemenite loze bijaše moguće uticajima arabice, latinice, ali prije svega i posve odlučujuće, individualnim manirima njezinih praktikanata. Valja istaći i sada da ne postoji ni jedan jedini slovni znak u starim natpisima Bosne i Hercegovine koji se neće pronaći u njezinim rukopisima. Vidjeće to svaki ćirilični paleograf u Bosni i Hrvatskoj kada se na svijetlo dana iznesu isprave sačuvane u arhivima krajnjih istočnih okrajaka dinarskog planinskog vijenca.   

Tokom decenija izlaženja Glasnika Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, dr Ćiro Truhelka je iznio oštricu prozelitske akcije koja je u samom temelju zatirala pravoslavno naslijeđe ove zemlje. On je donio i forsirao tezu o osobenom bosanskom pismu odjelitom od ćirilice koja se naporedo sa ćiriličnim pismom razvijala u Bosni i Hercegovini. Ovaj autor je, uz par kolega, na stranicama Glasnika, ukupno spomeničko naslijeđe srednjega vijeka, oličeno masivnim nadgrobnim biljezima, proglasio jeretičkim proizvodom, odričući značenje simbola Krsta koji upadljivo obilježava stare nekropole središnje balkanske zemlje. Na teritorijalnom opsegu Zahumsko-hercegovačke i primorske episkopije stoji ogroman broj srednjevjekovnih nadglavnih krstova i krstova na seoskim mrginima koji natkriljuju stara groblja i koji su nastajali kada i groblja predstavljena sarkofazima, sljemenjacima, sanducima i pločama. Dr Truhelka je srednjevjekovnoj kulturi Bosne i Hercegovine odricao ne samo univerzalno, domaće, kućno ćirilično pismo, već i hrišćanski karakter starih njezinih grobalja koja su osobena na kugli zemaljskoj, ne mogući se oduprijeti potrebi da zatre svaki pogled na moguća ishodišta ove bogate drevne kulture i njezinog pisma. Upravo u toj potrebi, dr Truhelka je prišao radikalnom postupku dislociranja pojava ka marginalnim društvenim grupama bosanskog i hercegovačkog (humsko-zahumskog) srednjevjekovlja koje su u njegovim i radovima njegovih sljedbenika izrastale u dominante društvene zbilje. Ne može se, međutim, odreći uspješnost ove akcije, jer je i danas, u zabačenim djelovima Hercegovine moguće čuti termin „bosančica“. I od obrazovanih u gradovima i od žitelja planinskih predjela nekorumpiranih litararnim prinosom jugolovenskih naučnih ustanova i široko zasnovane propagandne akcije Brozove Jugoslavije koja se tijesno naslonila na Kalaja i tekovine Glasnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu. U Vrt ove muzejske ustanove odnijeto je za Kraljevine Jugoslavije (pomenuti spomenik gosta Milutina iz Foče 1934. godine) jako mnogo starih spomenika umjetničke izrade, krstova, uopšte spomenika sa natpisima. Uvjeren sam da je posve opravdano i posve neophodno zatražiti vraćanje hercegovačkih spomenika srednjega vijeka iz Sarajeva na mjesta na koja su kao nadgrobni spomenici i riječiti instrumenti pravoslavne Vjere položeni na vječita vremena.    

 

AUTOR: Goran Ž. Komar

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg

Ključne riječi:

Ćirilica Bosna Srbi