ČAJNIČKI ZLATARI | Plemenito

ČAJNIČKI ZLATARI | Plemenito

ČAJNIČKI ZLATARI


Zanati su u srednjem vijeku bili posebno cijenjeno zanimanje, ali i vrlo unosan posao. To se posebno odnosilo na zlatare. Izradom nakita, ukrasa i drugih predmeta koji su imali primjenjenu funkciju, zlatari su izrađivali i svoj stil. Neki od njih, oni najbolji, po stilu su bili prepoznatljivi.

Zlatarski zanat, zahvaljujući baš takvim majstorima, u malom mjestu Čajniču je u srednjem vijeku bio najrazvijeniji i daleko čuven. Doprinjela su tome tri majstora: Ivan Milić, Đuro Čajničanin i Pavle Čajničanin, koji su živjeli i radili u sedamnaestom vijeku, ali je svaki od njih u tom poslu ostavio vlastiti pečat, po mnogo čemu drugačiji.

Neki od predmeta koje su uradili za srpske crkve i manastire sačuvani su do danas.

Ivan Milić je uradio ripide i diskose za manastir Presvete Bogorodice u Trebinju, petohljebnicu za manastir Presvete Bogorodice u Pivi, Đuro Čajničanin je okovao i ukrasio krst za manastir na Cetinju, a Pavle Čajničanin je uradio diskos i zvjezdice za manastir Rača na Drini.

Manastir Presvete Bogorodice u Trebinju imao je u šesnaestom i sedamnaestom vijeku važnu ulogu u duhovnom životu srpskog naroda. U manastiru je bila bogata biblioteka, a crkveni predmeti naručivani su kod najpoznatijih majstora.

Jeromonasi Timotije, Nićifor i Janićije su 1637. naručili kod Ivana Milića iz Čajniča ripidu i dva diskosa. Majstor je uradio predmete koji su se u trebinjskom manastiru čuvali do 1694, kada su Turci srušili svetinju. Vladika zahumski Savatije Ljubibratić je sa većinom monaha izbjegao u Herceg Novi gdje je obnovio manastir Savina. U taj manastir monasi su prenjeli i neke crkvene predmete posebne vrijednosti. Među njima su prenesene i rukotvorine Ivana Milića,ripide i diskosi. U riznici manastira Savina danas se čuva samo ripida. Diskosi su u međuvremenu zagubljeni i ne zna im se trag.

Svoju ripidu Milić je radio na okruglim srebrnim pločama. Za razliku od drugih majstora, koji su na ploči gravirali likove iz Biblije, Milić je ucrtao tri serafima. Na sredini kruga ispupčenje na kome je postavljen nepravilno brušen komad gorskog kristala. Oko kamena je urezan tekst molitve dok je na obodu ripide majstor urezao svoje ime, godinu izrade kao i imena jeromonaha po čijoj je narudžbi radio. Milić je uradio srebrnu i pozlaćenu petohljebnicu, 1637.godine za kneza Radula, koju je Radul priložio manastiru Pivi.

U riznici manastira Studenica, kako piše istoričar umjetnosti Bojana Radojković, nalazi se jedna petohljebnica rađena 1635.godine. Taj crkveni predmet(četiri čaše i trikirion) uradio je majstor Ivan. Ne zna se da li je to Ivan Milić, jer prezimena na radu nema, a nema ni argumentovanih uporednih podataka koji bi potvrdili da je riječ o istom majstoru. Nema ni argumenata druge vrste koji bi takvu pretpostavku isključili.

Identična petohljebnica, na kojoj nema potpisa majstora, rađena je i za manastir Rakovac,1609. godine.

Kada je episkop Ruvim, 1593. došao za episkopa crnogorskog u manastiru na Cetinju zatekao je biblioteku u kojoj su bile 42 knjige. Manastir je imao i riznicu sa vrijednim predmetima upotrebne vrijednosti. S obzirom da je manastir na Cetinju u to vrijeme, kao i tokom čitavog sedamnaestog vijeka, imao veoma značajnu ulogu u kulturnoj istoriji tamošnjih Srba i srpskog naroda u cjelini, episkop Ruvim je nastojao da tu ulogu dodatno osnaži.

Želio je da obnovi i dopuni riznicu, pa je kod tada več poznatog majstora-zlatara Đure Čajničanina,1640. naručio okov za krst za Cetinjski manastir.

Krst je bio od drveta, tipičan za krstove toga doba, a majstor je radio srednji dio i barokne ukrase koji se stavljaju oko krsta. Kako je okvir drveta diktirao okov, majstor je, svojim znanjem i vještinom rezbarenja dodavao ornamente.

Drveni dio krsta je podijelio na pravougaona polja u kojima je gravirao scene iz Hristovog života. Svaka scena je odvojena srebrnim stubićima, a kao okvir cijelom srednjem dijelu krsta aplicirana je srebrna pletena žica.Na svakom uglu je drago kamenje.

Krst je završen zarubljenim čvorom na kome je drška sa natpisom u kosim trakama. Majstor je ispisao ime episkopa, godinu i svoje ime. Drška je završena zarubljenim čvorom koji je ukrašen dragim kamenjem. Ukrasni dijelovi na gornjem dijelu krsta su u obliku lista paprati. Medaljoni, koji su okovani srebrnim limom, takođe imaju oblik paprati sa pet kamenova koji su simetrično postavljeni na okovu. Slično su ukrašeni i manji medaljoni.

Prostor izmenju horizontalnih krakova ispunjavaju dvije stilizovane grane, koje pomalo podsjećaju na zmije. Ornamentika na krstu je jednostavna tako da su sitne crtice jedini dekorativni detalj.

Mada se na ovom krstu ukrštaju elementi barokne, vizantijske i turske umjetnosti, kao umjetnička cjelina on predstavlja jedinstveno djelo u kome svi elementi imaju svoju funkciju i ljepotu.

Zbog tih elemenata Cetinjski krst je dobio posebno mjesto u srpskom crkvenom rezbarstvu.

Treći čajnički zlatar, savremenik Đura Čajničanina i Ivana Milića, bio je Pavle Čajničanin. On je 1670. godine uradio diskos i zvjezdicu za manastir Rača na Drini. Radove je naručio Hristifor Račanin,  „hudago pisac“ manastira kako stoji u dokumentu.

S obzirom da je u manastiru Rača bila vrlo razvijena škola prepisivanja crkvenih knjiga, Pavle je svoj diskos ornamentisao po ugledu na šare kojima je ukrašavan rukopis na knjigama.

U sredini diskosa je ucrtan krst oko koga je ispisana molitva. Krst uokviren u pravougaonik oko koga je opisan krug koji je, takođe, molitva.

Iznad kruga postavljene su dvije vertikalne i jedna horizontalna traka, a oko njih tri luka. Između tročlanog prepleta, koji je ugraviran na uskim bokovima diskosa, ispisana je molitva koja se nastavlja na zastavi i traci urezanoj cijelom ivicom diskosa.

Na četiri prekida, između riječi molitve, na traci je naslikana arabeska. Na zadnjoj strani diskosa majstor je ispisao podatke o sebi, manastiru i naručiocu djela.

Pavle Čajničanin je, kako konstatuje istoričar Bojana Radojković, “prvi od do sada poznatih zlatara koji kopira dekorativne motive direktno sa knjiga i primjenjuje ih na metal i to na predmet rađen za crkvene potrebe“.

Sličan ovome postoji diskos u riznici manastira Svete Trojice kod Pljevalja. Taj diskos ima isti raspored slova, ali nema ukrase koji karakterišu radove Pavla Čajničanina. Dekorativni motivi,koje je koristio Pavle Čajničanin, predstavljaju veoma rijetke primjere ukrašavanja, ne samo diskosa, već metala i predmeta od metala.

Svaki od ova tri čajnička majstora zlatara ostavio je svoj umjetnički pečat po kome su i danas, u svom zanatu, visoko cijenjeni. Zajedničko im je precizno iscrtavanje i prilagođavanje ornamenta predmetu, kao i kolorističko rješavanje pojedinih dijelova ukrasa. Zajedničko im je i to što se na njihovim radovima ukrštaju elementi Istoka i Zapada, što je odlika vremena u kome su živjeli i stvarali.

Da li se u riznicama naših crkava i manastira, u muzejima ili nekim drugim ustanovama kulture, nalazi još neko djelo ovih čajničkih majstora-ne zna se. Ne zna se ni to kako se izgubio trag o njihovom djelanju u rodnom Čajniču.

Nikada nije kasno da se uspomena na ove majstore i njihovo djelo, u mjestu u kome su rođeni, obnovi i trajno sačuva. Oni su to zavrijedili.

 

Izvori: Radisav Mašić “Znamenja Stare Hercegovine“ Beograd 2009, Istorijat manastira Piva  izdavač-manastir Piva 2013.

 

PRIREDIO: Uglješa Skoko

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg

Ključne riječi:

Crkva Manastir