Vlastimir
je prvi ranosrednjovjekovni vladar Srba
na Balkanu o kojem imamo nešto više sačuvanih podataka. Vizantinci su ga
nazivali arhontom Srba. Smatra se da je vladao od 830. do oko 851. godine. Bio
je potomak srpskog vođe, kome istorija nije zapamtila ime, pod čijim vođstvom
su Srbi došli na Balkan, odnosno njihova glavnina. Vlastimir je četvrti u nizu
srpskih vladara na Balkanu, kojem se zna ime, prije njega Srbima su vladali:
prvi po imenu poznati srpski vladar i Vlastimirov pradjeda Višeslav, zatim njegov
deda Radoslav, i na kraju njegov otac Prosigoj.
Pod
Vlastimirom je srpska država ojačala, i uspješno je mogla da ratuje protiv tada
moćne države Bugara, koji su pod vođstvom kana Presijama napali Srbe.
Srpsko-bugarski rat je trajao tri godine, a smatra se da je vođen oko 848-851. Bugari su napali Srbe jer su oni bili
saveznici Vizantije, a između Vizantije i Bugarske vođena je borba za prevlast
na Balkanu. Srbi su iz tok rata izašli kao pobjednici, a o tome je
svjedočanstvo ostavio vizantijski car Konstantin VII Porfirogenit ovim zapisom: „Za vlade istog Vlastimira zarati protiv Srba
Presijam arhont Bugarske želeći da ih potčini, ali ratujući tri godine ne samo
da ništa ne postiže, već izgubi i većinu svoje vojske“.
Ono što nas
interesuje, jeste pitanje da li je Vlastimir vladao i Srbima na prostorima
današnje Bosne i Hercegovine, odnosno zapadnim srpskim oblastima. Sigurno znamo
da je Vlastimir udao svoju ćerku za Krajinu, sina Beloja župana Travunije, čime
je učvrstio svoju vrhovnu vlast u toj srednjovjekovnoj srpskoj oblasti. Ta
oblast je obuhvatala dobar dio današnje istočne Hercegovine.Takođe, ovo je
matična oblast poznatih i veličanstvenih spomenika srpske kulture, u literaturi
poznatih pod nazivom stećci, koji su se počeli klesati krajem XI i
početkom XII vijeka.
Osam godina
prije nego što će se Vlastimir popeti na srpski presto, imamo podatak franačkog
ljetopisca Ajnharda, koji 822. godine opisuje propast ustanka posavskih Slovena
pod vođstvom Ljudevita Posavskog. Ajnhard piše da se Ljudevit povukao ispred
franačke vojske i prebjegao Srbima, koji
kako on piše, u to vrijeme drže„veliki dio Dalmacije“ – „magnam Dalmatiae
partem“. Ovdje se misli na antičku rimsku provinciju Dalmaciju, u koju je
spadala skoro cijela teritorija današnje Bosne i Hercegovine. Na osnovu analize
izvornih podataka, možemo zaključiti da se ova srpska teritorija nalazila oko
planina Kozare i Grmeča, a možda jednim dijelom i preko Une do Kupe. Ova
teritorija se svakako prostirala i dalje na istok, sudeći po podatku da Srbi
drže veliki dio Dalmacije, kao i po kasnijim istorijskim izvorima.
Da je riječ
o većoj teritoriji, vjerovatno izdjeljenoj na više upravnih cjelina, govori i
podatak iz Anala da je Ljudevit ubio jednog od srpskih župana. Ovi podaci nas
upućuju na to, da je srpski vladar nadzirao zapadne granice svoje države preko
svojih namjesnika – župana, koji su držali vlast na tom području, ali je njihova
oblast činila sastavni dio tadašnje Srbije. Postojanje župana na zapadnoj granici
srpske države na koje nas upućuje Ajnhard, i župana Travunije na kojeg nas
upućuje Porfirogenit, ukazuje da je Srbija u vrijeme Vlastimira bila izdjeljena
na manje upravne oblasti, kojima su upravljali oblasni gospodari ali da je
vrhovnu vlast imao Vlastimir.
Bosna u to vrijeme, ako je uopšte i postojala kao
takva (teritorija između Sarajeva i Zenice) jer o njoj nemamo podataka prije
sredine X vijeka, mogla je biti samo manja oblast u Srbiji. Njom
je mogao upravljati jedan od srpskih župana i to sa nešto manjom samostalnošću od
župana u Travuniji. Što se tiče teritorije današnje Bosne i Hercegovine, u
Vlastimirovo vrijeme,većina teritorije između Une i Drine činila je sastavni
dio Srbije, izdjeljene na manje cjeline pod upravom lokalnih velikaša, što znači
da je najveći dio današnje BiH bio u sastavu države kneza Vlastimira.Vremenom će
moćniji oblasni gospodari izdejstvovati
nasljednu vlast u svojim oblastima, pa će tako nastati samostalne srpske
državice: Travunija, Zahumlje, Duklja i Paganija. U tom izdvajanju iz prvobitne
Srbije Bosna će poslednja da izađe, što govori da je njen položaj u
ranosrednjovjekovnoj Srbiji bio zavisniji od gore nabrojanih srpskih oblasti.
Međutim, Bosna odnosno njeni vladari će vremenom da svoju vlast prošire na ove
oblasti, a i šire, i nakon raspada države cara Dušana, ujediniće makar i na
kratko i simbolično, glavninu srpskog naroda pod dinastijom Kotromanića.Ova
simbolika najjače se osjetila i bici na Kosovu polju, kada je između ostalih
oblasnih srpskih vladara, svoju vojsku poslao i kralj Tvrtko koji je držao
srpski presto, ili kako je on sam pisao presto „roditelja svojih, gospode srbske
kraljeva i cara“.
Na osnovu svega ovoga, arhonta ili kneza Vlastimira,
treba gledati i kao jednog od prvih vladara
Bosne i Hercegovine odnosno teritorija iz kojih se sastoji današnja Bosna
i Hercegovina. Zemlja Bosna je u ranom srednjem vijeku bila samo jedna mala
oblast u Srbiji, dok je na teritoriji današnje Hercegovine funkcionisalo više
manjih oblasti, koje su takođe činile sastavni dio ranosrednjovjekovne Srbije.
AUTOR: Boris Radaković
Izvori: Vizantijski izvori za istoriju naroda
Jugoslavije II, Beograd; Georgius Heinricus Pertz, Monumenta Germaniae
Historica, Hannoverae 1826.
Literatura: Dubravko Lovrenović,STEĆCI bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka,Sarajevo, 2009; Relja Novaković, Gde se nalazila Srbija od VII do XII veka, Beograd 1981; Tibor Živković, Portreti vladara ranog srednjeg veka – Od Vlastimira do Borića, Beograd 2006.