Bosanski krstjani i otačko nasleđe | Plemenito

Bosanski krstjani i otačko nasleđe | Plemenito

Bosanski krstjani i otačko nasleđe


Pravovernim crkvama koje su je progonile i anatemisale bosanski su krstjani suprotstavljali svoju crkvu, „crkvu bosansku" ili „crkvu božiju" koja je bila čuvar „jedine vere" „prave vere" ili „prave vere apostolske" .  Njihovo shvatanje crkve i terminološki i suštinski podudarno sa učenjem istočnih monaha, koji su ne retko smatrali da predstavljaju „crkvu božiju" ili „crkvu Hristovu", koja je čuvar „prave vere", „jedine vere" ili „prave vere utemeljene na apostolskom predanju", bilo je poznato i katoličkim polemičarima koji su ih u više navrata osućivali za učenje da je „kod njih crkva božija", da su „oni crkva Hristova i naslednici apostola", da je „njihov hereziarh episkop crkve, vikar i naslednik sv. Petra", ili da „imaju jednog meću svojima za kojeg kažu da je zastupnik Isusa Hrista i naslednik sv. Petra".

Odbacujući katoličku crkvu, bosanski su je krstjani osuđivali kao jeretičku i otpadničku. Krstjan Hval je naziva „crkvom idolskom koju sveti osudiše", a glosator Srećkovićevog četvoroevanćelja, crkvom sotonskom na čelu sa „ikonobom", „starešinom crkve njegove", čiji sveštenici, koje simbolički predstavljaju „zakonici", „sve dane ljudima opraštaju grehe i tako gube ljudske duše",

Osuda katoličke crkve od strane bosanskih krstjana bilo je poznato i katoličkim polemičarima. Popis zabluda ih, primera radi, optužuje da „rimsku crkvu nazivaju crkvom idola i da idole poštuju oni koji su od te vere", pisac Rasprave, da „Petra nazivaju glavom svoje crkve" i da je „vera njihova bila u Rimu sve do vremena (pape) Silvestra koji je bio njihov učitelj, ali je otpao", a kardinal Torkvemada, da „rimsku crkvu smatraju osuđenom i ekskomuniciranom", da „poriču svaki autoritet (rimskoj) crkvi" i da tvrde da su „sve pape do blaženog Silvestra bile njihove vere, a Silvester je prvi koji je od njih otpao".

Osnovna ideja sadržana u raspravama katoličkih polemičara ne može se osporavati, ali se neke njihove tvrdnje, doslovno podudarne sa ranije definisanim optužbama protiv zapadnih katara, moraju kritički preispitati i u kontekstu sa podacima iz domaće izvorne graće upoređivati. Zapis krstjana Hvala i glose Srećkovićevog četvoroevanćelja jasno govore da su bosanski krstjani rimsku crkvu smatrali „crkvom idolskom" u čitavom njenom istorijskom postojanju, ne deleći je na epohe pre i posle pape Silvestra, kako su to učili najpre lionski i lombardijski siromasi, a zatim, zapadni katari.

Bosanski krstjani ne zovu, primera radi, apostola Petra. „glavom crkve", kako je to prema praksi zapadnih katara zapisao pisac Rasprave, već „gostinikom crkve božije", ili „vrhovnim apostolom", prema staroj vizantijskoj tradiciji koja je bila poznata i u susednoj Srbiji.  Stoga razlike u definiciji, mada je njihov smisao skoro isti, ukazuju i na razlike u tradiciji, koja se ne može olako mimoilaziti, a još manje osporavati.

Bosanski su krstjani odbacivali i pravoslavnu crkvu koja ih je u „zle jeretike" i „lažne krstjane" ubrajala i sa jedne strane kao „otpadnike od svete i pravoverne crkve osuđivala, a sa druge, kao rugatelje naše prave vere" u više navrata anatemisala. To izričito potvrćuje glosator Grujićevog četvoroevanđelja koji pravoslavnu crkvu naziva „mitnicom, mestom patrijarha, gde se patrijarsi biraju srebrom i zlatom".

Odbacujući pravoverne crkve, bosanski su krstjani odbacivali delom i crkvenu tradiciju i otačko predanje, ali sa  mnogo nedoslednosti, kolebanja i protivurečnosti. Na to je uticala, s jedne strane, od ranije prihvaćena crkvena tradicija Istoka posredstvom domaćeg monaštva, a sa druge, otačko nasleđe preuzeto u crkvi bosanskoj posredstvom biblijskih knjiga istočne crkve. Optužbe katoličkih polemičara da bosanski jeretici odbacuju „sve proroke Starog Zaveta", da su „patrijarsi i proroci koliko ih je god bilo pre Hrista osuđeni", da „patrijarsi i proroci Starog Zaveta nisu služili pravom bogu" i da „preziru oce i proroke Starog Zaveta", osporava rukopisno nasleđe crkve bosanske.  Na stećku gosta Mišljena i u glosama Srećkovićevog četvoroevanđelja veliča se Avramovo gostoljublje na isti način kao u asketskoj i hagiografskoj književnosti istočne crkve.  Tvrdnje katoličkih polemičara da bosanski jeretici „osuđuju i odbacuju Stari Zavet, govoreći da on potiče od kneza tame", ili da tvrde da „Stari Zavet nije od boga već od đavola", osporavaju u biblijskim knjigama crkve bosanske prepisani odlomci iz Mojsijevog Petoknjižja i knjiga proroka Avakuma, Isaije, Jone i Danila, u istom izboru i obimu kao u odgovarajućim biblijskim knjigama istočne crkve.  Glosator Srećkovićevog četvoroevanđelja među „božije ljude" ubraja Avrama, Isaka, Jakova i „sve duhovne proroke" Starog Zaveta.  Nije dakle slučajno što glosator Srećkovićevog četvoroevanđelja u priči o Hristovom preobraženju primerom dvojice starozavetnih proroka, Mojsija i Ilije, koji se u asketskoj i hagiografskoj književnosti istočne crkve nazivaju „svetovidci slave božije", objašnjava „kakvu će slavu kod oca (nebesnog) imati učenici Hristovi".    

Optužbe katoličkih polemičara da bosanski jeretici tvrde da je „zakon Mojsiju dat od đavola i da se đavo u ognju pokazao Mojsiju", ili da je „anđeo, koji se pokazao Mojsiju na brdu Sinaju, bio zao", osporava domaća izvorna građa nastala u krilu crkve bosanske.Oba rukopisna zbornika crkve bosanske, Mletački i Hvalov, sadrže Mojsijev zakon ili Dekalog, koji su zapadni katari kao delo zlog boga odbacivali. Krstjan Hval je u svoj zbornik uneo i dva kraća odlomka iz Mojsijeve knjige Izlaska i Knjige ponovljenih zakona, ilustrujući prvi odlomak Mojsijevim likom koga okružuju Jevreji, a kraći zapis ispred Mojsijevog zakona u Mletačkom zborniku, pisan istom rukom kao i ostali tekst, „reče Gospod bog Mojsiju pri kupini, ja sam bog otaca tvojih, bog Avrama i bog Isaka i bog Ja- kova i bog koji te je izveo iz zemlje egipatske", u potpunosti osporava tvrdnje katoličkih polemičara.

Kolebanje prema Mojsiju i Starom Zavetu, karakteristično inače za asketsku i hagiografsku književnost istočne crkve, pokazuje i glosator Srećkovićevog četvoroevanđelja. Dok ga u priči o milostivom Samarjaninu upoređuje sa „nekorisnim jerejem", ali ističe pozitivnu ulogu Mojsijevog zakona, očigledno pod uticajem monaške mistike koja Mojsija nije u potpunosti odbacivala, ali je Hristovim dolaskom njegovu ulogu smatrala završenom, u priči o Hristovom preobraženju, primerom Mojsija i Ilije, dvojice starozavetnih „bogovidaca slave božije" u hagiografskoj književnosti istočne crkve, glosator Srećkovićevog četvoroevanđelja pokazuje kakvu će slavu kod oca nebesnog imati Hristovi učenici, alegorički interpretirajući ovu dvojicu starozavetnih ličnosti kao „zakon božiji" koji će „važiti do skončanija sveta".  

Optužbe katoličkih polemičara da bosanski jeretici smatraju „Jovana Krstitelja osuđenim" i da za „Jovana Krstitelja kažu da nijedan đavo u paklu nije gori od njega" samo se prividno slaže sa učenjem zapadnih katara. Dok ga iluminator Hvalovog zbornika stavlja zajedno u grupu sa Hristom, Devom Marijom i apostolima, ubrajajući ga posredno među Hristove apostole na kojima je utemeljena „crkva božija", glosator Srećkovićevog četvoroevanđelja ga naziva „Vodonoscem" i ubraja zajedno sa Mojsijem u predstavnike Starog Zaveta, koji su kao u hagiografskoj i asketskoj književnosti istočne crkve Hristovim dolaskom izgubili svaku važnost.

Nedosledno su se bosanski krstjani odnosili i prema novozavetnim svetiteljima i ocima hrišćanske crkve. Suprotno optužbama kardinala Torkvemade da „osuđuju i ismejavaju poštovanje svetih" i da „govore da se samo bog može poštovati", bosanski su krstjani pored apostola i „učenika Gospodnjih", čiji se kratki životopisi, preuzeti iz čti-mineja istočne crkve, nalaze u poslanicama Epifanija Kiparskog i Doroteja Tirskog, poštovali i u svetitelje svoje crkve ubrajali sv. Stefana Prvomučenika, sv. Petku i sv. Georgija.  Najveće je poštovanje kod bosanskih krstjana uživao apostol Petar, koga krstjan Hval, kao i monasi istočne crkve, naziva „vrhovnim", odnosno „prvim apostolom", a glosator Srećkovićevog četvoroevanđelja, „gostinikom crkve (božije)". 

Domišljanja A. Solovjeva o „posebnom kultu sv. Jovana Bogoslova", koga su zapadni katari sa Hristom i Devom Marijom izjednačavali, ne potvrđuje domaća izvorna građa koja primat daje „vrhovnom apostolu Petru", a posebno poštovanje apostolu Pavlu.

Repertoar hrišćanskih svetitelja u poveljama bosanskih vladara i oblasnih gospodara dopunjen je sv. Jovanom Krstiteljem, sv. Dimitrijem, sv. Grgurom, odnosno Grigorijem Nazianzinom, sv. Đorđem, sv. Arhangelom Mihailom, četrdesetoricom mučenika (40 sebastijanskih mučenika), ocima Nikejskog sabora i „svim svetim koji se bogu ugodiše".  U poveljama pisanim u Dubrovniku ili od strane bosanskih franjevaca pojavljuju se i katolički svetitelji, „blaženi mučenik sv. Blas (Vlah)" i „sav dvor nebeski".

Za razliku od srednjovekovnih dualista, koji nisu poštovali ni hrišćanske svetitelje ni njihove praznike, bosanski su krstjani praznovali sve „praznike Gospodnje", ali i praznike mnogih svetitelja. Dan „Hristovog roždestva" spominju Stanko Kromirijanin i „jepiskup crkve bosanske", a krstjan Hval u svom zborniku još i Blagovesti, Uskrs, Duhove, Nedelju svih svetih i Rođenje Jovanovo.  Repertoar „velikih blagih dana“ gost Radin je dopunio svetom nedeljom, svetom Petkom, danom svetog rođenja Hristovog, svetim Blagoveštenjem, svetim Uskršćem Gospodnjim, danom svetog Georgija, danom svetog Uznesenja Gospodnjeg, danom svetog Petra i Pavla, danom svetog Stepana Prvomučenika, danom svetog Arhanđela Mihaila, danom svete Deve Marije i danom svih svetih. U poveljama bosanske provenijencije spominju se, pored „roždestva Hristova" ili „Božića", još dan Usečenija glave Ivana Krstitelja, Dmitrov dan i dan svetoga Mihaila (Arhanćela).

Kakav je stav bosanskih krstjana bio prema kanonskom nasleđu crkvenih otaca može se samo nagađati. Bosanski vladari i oblasni gospodari se često u prisustvu krstjana kunu u 318 nikejskih otaca.  Interesantno je da se herceg Stefan u dva navrata u prisustvu krstjana zaklinje u nikejske oce, ali u poveljama koje je izdao prilikom pomirenja sa ženom i sinom pristaje na arbitražu „djeda crkve bosanske i njegovih strojnika", herceg se kune samo u „70 izabranika božijih" koje je crkva bosanska poštovala i u „ljude božije" ubrajala.

Za razliku od zapadnih katara, koji su kanonskom nasleđu crkvenih otaca suprotstavljali „Hristov zakon" (lex Christi), bosanski su krstjani znali samo za Mojsijev zakon koji su zvali „zakonom božijim" i pripisivali mu važnost „do skončanija vjeka".

Optužbe katoličkih polemičara da bosanski jeretici „preziru zakone crkvene i kazne duhovne i telesne", da „osuđuju svaku pravdu koju izvršavaju svetovni knezovi", da „negiraju svaki autoritet crkvi i kažu da niko ne treba da bude ekskomuniciran", ili da „nikoga ne treba po pravdi ubiti ili ekskomunicirati", mada preuzete iz rasprava pisanih protiv valdenza i lionskih siromaha, podudaraju se sa učenjem mističara istočne crkve, koje su, izgleda, sledili i bosanski krstjani, a čiju je suštinu činilo učenje da čovek, čineći grešno delo, sam sebe kažnjava i iz crkvene zajednice isključuje, pa mu druga kazna nije potrebna.

Suštinska razlika u stavu prema otačkom predanju između bosanskih krstjana i zapadnih katara ne može se olako ignorisati, ni raznim domišljanjima o „evoluciji crkve bosanske" pravdati, budući da obe grupe međusobno protivurečnih izvora, domaćih i stranih, potiču iz istog vremena, hronološki omeđenog na poslednje decenije XIV i prvu polovinu XV veka. Iz njihovog suočavanja i upoređivanja jasno se vidi da katoličkim polemičarima nije bila namera da izlože pravo učenje crkve bosanske već da je, koristeći se sve većom okrenutošću velaškog vrha katoličkoj crkvi, što pre unište, služeći se pri tome već od ranije u borbi sa jereticima u Italiji i Francuskoj oprobanim sredstvima podmetanja i lažnog prikazivanja.

Izvor: Dragoljub Dragojlović, Krstjani i jeretička crkva bosanska, Beograd 1987.

PRIREDIO: Boris Radaković

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg